KRV I ŽIVOT ZA SLOBODU - Jugoslovenski studenti u Španiji

Podvig trojice


M.Čukulić*


Belchite je opkoljeno. Gvozdeni obruč oko Belchite se steže. Fašisti nastoje da ga raskuju bombama, da ga prepile mitraljezom. Uzalud! Obruč se steže sve jače. Sad je već prisutno i prve kuće.

Ima da uslijedi posljednji juriš. Može li on proći bez učešća naših studenata? Naravno - ne može. Trojica od njih - Petar Dapčević, Ratko Vukićević i Vukašin Radunović traže da ih puste sa brigadne straže u prvu liniju. Stalo ih je ne malo muke dok su dobili dozvolu.

Kad im to na kraju uspijeva, oni kreću radosni i zakićeni bombama.

Dok se predao i poslednji odred fašista, borba je trajala više od tri dana. Trebalo je zauzimati ne samo pojedine ulice, nego čak i pojedine kuće.

Četvrti dan - zbog. Prebrojavam ose. Gdje su naši studenti?

-Vukićević Ratko!

-Ovdje!

Ratko nosi zavoj na licu. Obod na šljemu probijen.

-Ti si ranjen?

-Malo me grecnulo.

-Dapčević Petar!

Mjesto njega odgovara Ratko:

-U bolnici, ranjen.

-Teško? Gdje?

-U glavu, teže nego ja, no neopasno.

-Radunović Vukašin!

Opet odgovara Ratko, ali tiše:

-Mrtav!

Zatim još tiše:

-Isto u glavu.

Časak tišine prekida nečiji glas:

-Slava drugu Vukašinu!

-Slava mu! - odgovara nekoliko glasova.

Tako se završio podvig trojice naših mladih studenata.


________
*Autor: Miroslav Ćukulić. Prim. red.

Život i smrt druga Mijata Maškovića


Od drugova B. Čunića i V. Vl.*


Sedaćm se novembra 1936. Kao da to nije bilo pre više od godinu dana, nego tek juče.

Beogradske ulice su taracane ledom i zametene snegom, kroz njih i kroz naše kosti duva košava. U ranu zoru, još prije tramvaja, sakupljamo se mi ''mlekardžije'' na ''Đermu'', više studentskog doma. Sa kantama u ruci i rukama u džepovima, očekujemo kola koja doveze mleko. Ali ona, čini se nama na studeni, ''danas nikako neće da dođu'' i mi im krećemo u susret, prema zadruzi ''Samopomoć''.

-A, evo i kola!

Među ostalima tu je i drug Mijat Mašković - ''Maša''. Premda je ciča zima, on se uznojio gurajući kola. Pridružujemo se njima i pokušavamo da smenimo ''Mašu'', ali on odbija:

-Mani, vičan sam ja znoju na studeni!

Žurimo se i redom svakome ostavljamo kante. Kola se prazne, grupa se smanjuje. Kad smo došli do Krunske ulice, već je svanulo. Skidamo kante i za nas dvojicu. Kasno je. Moramo da žurimo, a mleko se gotovo skroz zamzlo Treskamo kante o asfalt, tučemo led ''mericama'' i sečemo ga noževima. Nekeko ipak dobijemo ''sitno mleko'' i rukama ga trpamo u ručne kante. Brže, brže! Jer treba još kod prve mušterije čekati dok se melko raskravi na vatri.

Maša je već dohvatio svoju kantu i trči prema Makenzijevoj ulici. Ja sa svojom trčim najbližoj mušteriji, gde kravim mleko. Pošto smo nekeko uspeli da razdelimo mleko, opet se sastajemo.

-E, ovo je bilo kao pod Madridom - govori Maša, trljajući hladne ruke - ''na juriš''.

Ja ne odgovaram ništa. Meni je kao i njemu, kao i čitavom svetu bio onda na pameti isto tako samo Madrid. Ne odgovaram mu jer smo se i tako razumeli: davno smo već bili odlučili da odemo u Španiju, ali nam se ta odluka činila tada neostvariva i nismo hteli tratiti reči, govoreći o neostvarenim maštrarijama.


..................................................................................................


Nije prošlo više od pola godine posle tih novembarskih dana 1936, a naš san je ostvaren. Mi smo u Španiji. Polazimo na front. Svi smo veseli, ali najveseliji je Mijat. Pesma, uzbuđenje, nade, mašte, kad odjednom - lom. Tankist, istog raspoloženja koa i mi, jureći cestom, slučajno zakači naš kamion. Povređan samo jedan, ali taj jedan - to je Mijat. On ne može da podnese misli da bude ranjen pre boja i bez boja, protivi se iz svih sila da bude otpremljen u bolnicu. Otpremaju ga silom. Ali kroz dva dana eto ti Mijata opet k nama.

-''Pobijegao sam'' - govori nam on - ''samo me nemojte odati''. Sad kako bilo, ali mi smo Mijata ''odali'', no njemu je ipak uspelo na kraju krajeva da ostane. Sutradan smo već bili na položaju. U boju je Mijat oprevdavao i najsmelije nade. Prvi u rovu, prvi u patroli, uvek kadar i veseo. Posle svršetka julskih bojeva na centralnom frontu, on sa pravom dobija komandu nad proslavljenom četom ''Matija Gubec''.

Posle Brunete - Aragon. Juriš na Kinto. Mijat je prvi u jurišu, prvi je među onima, koji prodiru u grad i pada među prvima smrtno pogođen mitraljeskim zrnom sa crkvenog tornja. Učinio je još dva-tri koraka, ukazujući nam rukom napred. Kroz časak-dva Mijat je još izdisao a Kinto je padao.


***


Mijat Mašković je rođen u selu Plana, nedaleko od Kolašina, gde je svršio prve škole. Sin siromašnih seljaka, morao je već od svoje petnaeste godine da se sam školuje i sam izdržava. 1932. dolazi u Beograd na studije. Mijat je bio tzv. student-mlekadžija, zarađivao je za život raznoseći po beogradskim kućama mleko kao i toliki beogradski studenti.

Naporan fizički i naučni rad - Mijat je spadao takođe i među prve studente po uspjehu u naukama - gladovanje i oskudica i policijska tortura bili su načeli njegovo zdravlje i Mijat je bio tuberkulozan.

Ali bolest nije smanjila njegovu borbenost. Učesnik, pa i predvodnik antifašističkog pokreta na Univerzitetu, on vodi borbu za slobodu naučne misli, za autonomiju Univerziteta protiv šestojanuarske diktature. Mijat je bio borac ne samo u studentskim redovima, ne samo na Univerzitetu, nego i tako reći ''na terenu'', gdje je vojevao za slobodu svog crnogorskog naroda kao njegov istinski i dostojni sin. U proleće 1936. godine kada su agenti krvnika Jugoslavije, popa Korošca, pohapsili 600 sinova crnogorskog naroda, bio je među njima uhapšen i Mijat Mašković. On je izdržao u dubrovačkim i sarajevskim zatvorima, a zatim u beogradskoj ''Glavnjači'' i malu i veliku torturu, ali nije klonu pred fašizmom. Posle šestomesečnog zatvora ponovo je nastavio studije i borbu za političke slobode - sve do dolaska u Španiju.

Drug Mijat Mašković je vodio borbu za napredak na svakom polju, koje je njemu bilo dostupno, pa i na književnom. On je bio vidan učesnik borbe našeg mladog književnog naraštaja protiv izvrtanja fakata društvene stvarnosti, protiv monopola nad književnošću.

Njegovi književni radovi bili su literalni odraz njegovog stvarnog života i borbe, živa nepovratna slika crnogorskog sela i Beogradskog univerziteta. Mijat je nameravao 1935. godine da izda zbirku pripovedaka, ali mu je manjkalo materijalnih sredstava za to. Nije uspeo da ih pronađe ni posle. U leto 1937. promenio je pero za bajonet i postao dobrovoljac Španske narodne vojske. I puškom je vladao jednako dobro kao i perom, možda još i bolje. U jesen iste godina poginuo je pri osvajanju tvrđave Kinto, predvodeći četu u jurišu. ''Čas umrli njega je pomeo'' da vidi ostvarenje svojih ideala, da vidi plodove svog rada. To će ostvarenje bez njega možda malo zakasniti - jer su Mijatove sposobnosti bile ogromne i njegov gubitak je nenadoknadiv - ono će možda malo zakasniti, ali nikako neće izostati.


________
*Autori: B. Čunić i Veljko Vlahović. Prim. red.

Gojko Bjedov, apsolvent agronomije


Nekrolog druga K.*


S Gojkom sam se združio još davno, u srednjoj školi, s njim sam proveo nekoliko godina na Univerzitetu, zajedno smo došli u Španiju i zajedno s njim sam učestvovao u bojevima za osvajanje tvrđave Quinto, u kojima jo on pao junačkom smržu jeseni 1937. Gjko je poginuo sasvim mlad - rođen je 1913. u Kninu. 1930. godine prešao je iz Šibenika u splitsku realnu gimnaziju. On pripada onim prvim generacijama srednjoškolaca iz kojih se regrutovala napredna omaladina na univerzitetu u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu. 1933. godine dolazi u Zemun na poljoprivredni fakultet gdje odmah uzima aktivnog učešća u velikim borbama beogradskih studenata protiv diktature u zemlji i njenog nasilja nad univerzitetima. Velike studentske demonstracije u maju 1934. godine, krvavi 1. februar 1935. našli su ga u prvim redovima kao predvodnika studenata poljoprviredno-šumarskog fakulteta.

Studentski pokret u Beogradu, koji je pozunat čitavom svijetu poo svojoj žilavoj revolucionarnoj borbi protiv reakcionarnih režima i svjetskog fašizma, imao je u Gojku svjesnog i energičnog učesnika i organizatora.

Školske 1935/35. godine, Gojko je bio prvi knjižničar Udruženja studenata agronomije, čiju je knjižnicu, bogatu stručnom litaraturom, potpuno reorganizovao i uredio. Iduće školske godine on je predsjedik Udruženja. Uprkos obilnog rada u Udruženju, on je našao vremena da sa nekoliko drugova osnuje koncem 1935. pri fakultetu menzu, kojom je i rukovodio, budući izabran slijedeće godine predsjednikom. Ta slijedeća godina ,to je bila 1936 - godina Španije. Dobro se sjećam tadanjih naših razgovora o Španiji. Koliko smo bili žalosni, kada bi novine donoslie vesti o nepredovanju invazorske armije, koliko oduševljani i uzbuđeni, kada bi doznali o uspjesim u otporu špaskog naroda, o novom talasu pomoći internacionalnog proleterijata, o jačanju jedinstva, o uspješnoj odbrani Madrida!

Odlazak u Španiju nije bio za Gojka, kao i ni za jendog od nas koji smo pošli sa Univerziteta, pitanje naše odluke. To je bilo samo pitanje mogućnosti. Tu mogućnost smo Gojko i ja dobili u julu 1937. i otputovali. Putem nam se pridružilo još nekoliko drugova radnika i jedan student prava.

Htio bih spomenuti još jednu crticu, koja je značajna za samog druga Gojka. On je pred odlazak, svjesno shvatajući svoje dužnosti kao predsjednik Studenstke menze, pregledao sve knjge i, pošto je bio završen rad jedne školske godine, sve pripremio za izveštaj za godišnju skupštinu, koj se imala da održi bez njegovog prisustva.

Na frontu je Gojko bio jednako neumoran i neustrašiv borac kao god na Univerzitetu.

24. avgusta započela je na aragonskom frontu velika ofenziva Republikanske vojske. Naš bataljon ''Dimitrov'' imao je sa drugim bataljonima svoje brigade da zauzme jako utvrđen grad Quinto. Ja sam sa Gojkom bio u drugom vodu čete ''Matija Gubec''. Gojko je nosio pušku-mitraljez - jedna vrlo tieška i odgovorna dužnost. Mi smo se približavali fašističkim rovovima pred Quintom na 4000 m i zauzeli pozicije, čekajući da nam artiljerija i avijacija pripreme juriš.

Oko podne došli su naši tankovi i mi pođosmo u napad. U tom napadu Gojko je pao, smrtno ranjen u grudi jednim eksplozivnim metkom sa tornja gradske crkve. Posljednje riječi bijahu: ''Idite, drugovi, i nastavite borbu, ja dalje ne mogu.'' Htio je time reći, da se ne zadržavamo zbog njega. Ni u smrtnom času Gojko Bjedov nije mislio na sebe, nego na borbu i pobjedu.

Neka je zato vječan slava njegovom imenu - imenu mladog dalmatinskog sokola.


________
*Autor: Inž. Gvido Noveje - Kukac. Prim. red.

Riječi i djela druga Vukašina


Drug Vukašin Radunović, student filozofije, uputio je uskoro poslije dolaska u Španiju, drugovima koje je ostavio u Parizu, ovo pismo:


Dragi drugovi!


Već je devet mjeseci kako naši drugovi, španjolski studenti, stoje pod oružjem na mrtvoj straži na frontu slobode, mira i sreće čitavog naprednog čovječanstva. Oni se herojske bore na život i smrt za slobodnu i srećnu španiju protiv dželata radnika i seljaka - fašista, krvnih neprijatelja kulture, napretka i civilizacije.

Nijefan pošten demokrata i pravi prijatelj mira ne može ostati ravnodušan prema oslobodilačkoj borbi španjolskog naroda, koja je u isto vrijeme borba za slobodu i mir čitavo svijeta. Jer kada bi fašisti izašli kao pobjednici u Španiji, oni bi pojačali opasnu igru ratnih provokacija i nastrataja na susjedne države, a to neizostavno vodi novoj strašnoj svjetskoj klanici, gdje bi omladina sasvim prirodno prva stradala.

Zato su još od početka sam borbe u Španiji hiljade omladinaca pošle da se bore s puškom u ruci na strani Španjolske republikanske armije, vlade Narodnog fronta, za slobodu španjolskog naroda, za odbranu kulture od savremenih vandala, za mir, sreću i napredak cijelog čovječanstva.

Ni mi, koji se nalazimo na studijama u Parizu, ne možemo i ne smijemo ostati ravnodušni prema borbi za odbranu kulture, za mir i napredak čovječanstva, koja se danas odigrava u Španiji, a da ne iznevjerimo najsvjetlije tradicije naše omladine svih nacija Jugoslavije, svijetle tradicije iskrenih boraca za slobode u Jugoslaviji, za mir, sreću i napredak u svijetu. Naša omladina je bila uvijek u prvim redovima antifašističke borbe i pod najtežim uslovima.

Mi studenti na studijama u Parizu imamo široke mogućnosti da učestvujemo u borbi za odbranu španjolskog naroda, što znači istovremeno boriti se i za slobodu naše braće u zemlji. Nekoliko nas je otušlo da s puškom u ruci na frontu slobode svojim grudima potpomognemu tu borbu. Svjesni smo, da svi ne možemo biti u rovovima, ali vi, koji se ostali i dalje da svršavate svoje studije, morate intezivno raditi za materijalno i moralnu potporu španjolskom narodu i za mir. Kroz široki anifašistički blok, preko raznih antifašističkih udruženja, uključite se u borbu za bolju budućnost radnih masa - to vaj me poruka vaših dojučerašnjih školskih drugova, poruka boraca sa fronta slobode, koji su u svakom trenutku spremni proliti svoju krv za plemenite ideale mira, slobode, seće i nepretka.


Vaš drug RADUNOVIĆ


Došavši u Španiju nekako krajem februara 1937. drug Vukašin je bio dodijeljen bataljonu ''Dimitrov'', koji je već stekao glas hrabrog bataljona u februarskom boju na Harami.

U bataljonu, koji je tada čuvao pozicije između Morata de Tajuna i San Martin da la Vegasa brzo se snašao. Zavoljeli su ga svi. Skromnost, sposobnost i težnja da učini što više može bile su najvidljivije crte njegovog karaktera. Kada bi trebalo uraditi koji teži posao, Vukašin bi se uvijek javljao prvi, odbijajući ostale riječima: ''Vi ste izvršili svoje, pustire nas malađe i odmornije da to svršimo.'' On je stalno žalio što niej došao ranije i pošao s bataljonom slavne prve haramske bojeve.

Vukašin je bio sin imućnjeg crnogorskog seljaka (rođen 1911). Gimnaziju je svršio u Podgorici. Filozofiju je studirao u Beogradu i Parizu. Na Univerzitetu bio je aktivan učesnik omladinskog pokreta.

Sa Harame Vukašin je bio poslan u oficirsku školu, a otud na rad u Historisjku komisiju baze. Pod jesen 1937. nenadano polazi na front, i ne dospjevši da se oprosti, ostavlja rukovodiocu komislije sljedeće pismo:


Dragi Anger!


Večeras iznenadno polazim. Sve moje knjige zadrži kod sebe. Ako se više ne vidimo, odna izvini ako sam te kada uvredio. Jedno možeš biti siguran: da ću u borbi dati sve što bude u mojoj mogućnosti.


Tvoj Vukašin


Djelo druga Vukašina nije se razišlo sa njegovom riječju: u borbama za osvojenej Belchite on je dao sve što je mogao, najviše što je mogao: svoj mladih život. Dao ga je za mir i slobodu, za sreću i napredak čitavog čovječanstva.

''Berta''


Prilog od ''Tobdžije''


Vreo avgustovski dan. Zemlja je vrela, kamen užaren. Donosimo municiju. Celo pre podne je dosta mirno. Sa druge strane bodljikave žice osećaju se pripreme. Odmaramo se pored našeg malog antitanskovskog topa, nekoliko metara za našim pozicijama, brišući znoj i uzalud tražeći iza ruzmarinovog džbunja zaklona od prepreke.

Uskoro počinje fašistička artiljerija da tuče po našim linijama. Zaredala - pa sve nekoliko metara pored rovova. Drugovi pešaci se ne miču. I nema žrtava, premda artiljerija bije čitava dva sata, premda su padine brega tamne od prašine dima.

Najdnom artiljerija ućuta. Napregnuto gledamo u daljinu, napregnuto slušamo. Čuje se daleko brujanje. Buka motora postaje sve jača i najzad uaglušna. Mi brojimo: jedan, dva, tri, pet - dvanaest crnih ''Junkersa'' su nad nama. Mi smo već ranije maskirali top i sebe. Kao da nas traže, lete duž planinskog grebena. Časak teskobe - ali avioni skrenuše u našu pozadinu i istresoše bombe u praznu dolinu. U tome momentu začu se prodorni zvuk naših ''Chatosa''. Dva ''Junkersa'' jedan za drugim kao da poklekoše, zaostaju, iz njih šibaju gusti, crni mlazevi dima. Oni se okreću propelerom k zemlji i padaju - najpre polako, a zatim sve brže.

Ostali ''Junkersi'' se razbegavaju kud koji, a naši ih gone. Kod nas - urnebes. Odjednom pada komanda: ''Atak, top na poziciju!''

Skačemo, guramo top. Komandir i osmatrač već daju ostojanje za cilj. Ćetković puni, Cvetko nišani. Komanda ''Pali''. Trzaj topa i oštar zvuk. ''Alal ti vera!'' - dovikuje Đajić. Mirko dodaje: ''Cvetko, malo ulevo i napred!'' Lazo se uspravio koliko je dug, tumači nešto Joži i pokazuje mu.

Već posle treće granate fašisti beže, ali im šaljemo jš jedno dvadesetak-trideset i tek onda, potpuno razbivši napad, povlačimo top sa pozicije.

Gladimo ga i milujemo kao živog. Njemu zahvaljujemo za sav uspeh. I on u našim očima raste i pretvara se i antitankovskog topića u top, u merzer, u neko artiljersko čudo, u ''Bertu''.

Tako ga i nazvasmo - ''Bertom''.

Naši prelaze u protunapad i gone fašiste. Zovu sobom i ''Bertu.'' ''Berta'' ide rano.

Zašto Napoleon nije mogao osvojiti Belchite?


Sopćenje komandanta C. Č.*


Posljednje veče pred zauzeća Belchite. Fašistički položaji nalaze se u neposrednoj blizini, tako da se uobičajeni propogandistički razgovori s njima mogu vršiti bez osobitog napora.

Naši ''Dimitrovci'' - Španjolci to agituju fašiste, to im prijete:

-Ne predate li se dobrovoljno, sutra ćemo uzeti grad silom.

-Kratka vam je šapa - odgovaraju fašisti - Belchite nije ni Napoleon mogao da osvoji.

''Dimitrovci'' pitaju studente je li to istina.

-Jeste - odgovaraju oni.

-Što da im onda odgovorimo?

No dok su agitatori još u riječi bili, jedan se od mladića dojeti i povika ''preko'':

-Ali Napoleon nije imao bataljon ''Dimitrov''!

I zaista, sutradan je ''Dimitrov'' već jurio kroz ulice Belchite čisteći ih od fašističkih najamnika.


_______
*Saopćenje komandanta Vladimira Ćopića.

Robovi se boje slobode

Iz dopisa za list ''Dimitrovac''


...Probili smo se do fašističke bolnice, koja se nalzi u centru grada. Kroz prva vrata koja vode u bolnicu nije se moglo ući. Pred njima se nalazila čitava gomila ljudskih trupova, koja je do malo prije služila fašistima kao barikada. Stepenice, koje su vodile do prvog sprta gdje su bili smještene ranjenici, bile su isto tako neprolazneod pomrlih ranjenika. Tražimo drugi izlaz. Izađosmo na druge strane i nailazimo na slične prizore. Teškom mukom se penjemo uz polurazrušene stepenice do prvog sprata. Odozgo dopiru užasni krici napuštenih ranjenika. Oni čuju naš dolazak i boje se. Ali u času kada se mi pojavljujemo na vratima, nastaje grobna tišina. Ranjenici, naslagani na golom podu jedan do drugog u jednoj ogromnoj sobi, skršenih ruku, a u lijevom ispod Bogorodičine slikie i kandila, stajale su dvije žene, obučene u bjelinu, okrenute zdiu. Vazduh je bio neizdržljiv. Mi smo se zagledali. Bez ijedne riječi smo se razumjeli. Bilo je jasno što su ovi napola mrtvi srvorovi mislili o nama u tom momentu, što su očekicali od nas. Ulazimo polako unutra i pozdravljamo: ''Salud''. Ogromna većina ne podiže glave. Prilazimo svakom pojednicu, pitamo kako se osjeća, nastojimo da dokrajčimo tu mučnu situaciju. U početku oni nas unezvjereno posmatraju, a onda se zgledaju u ćudu. Mi ih razumjemo: oni su očekicali nešto sasvim drugo, a ne da ih pitamo za zdravlje. Oni se očevidno pitaju: ''Zar je ovo moguće?''

Pošli smo do ugla gdje su još uvijek pognutih glava sjedila ona dva mladića. Približavajući im se vidjsemo da imaju sanitetske znakove. Oni nas pogledaju u neizrecivom strahu, povlače se natrag, pripijajući se uza zid, čvrsto stežući jedan drugog.

Robovi vašizma se boje slobode! Zaista niko nije bio toliko prav kao stari kralj petar kad je rekao:

-Za slobodu narod treba u slobodi odgajati.

Jedva ih umirismo. Pitamo ih kako su, koliko imaju ranjenika, gdje su njihovi ljekari itd. Oni, ne mičući pogleda sa nas, malo se pribraše, priđoše bliže i počeše govoriti. Kad su vidjeli da ih mi sa puno strpljenja i pažljivo slušamo, počeše se natjecati, prekidajući jedan drugog, pričati o svemu: kako su ih ostavili same, kako su doktori sa svim sanitetskim materijalom pobjedli prije šest dana, kako su teškom mukom dolazili do svojih oficira, tražili hranu za ranjenike, kak osu ih ovi tjerali od sebe najpogrdnijim psovkama, vadeći i revolvere na njih; kako mrtvih i ranjenih ima da im se ni broja ne zna - i još dugo, dugo bi nam pričali, da ih ne prekide potmulo jecanje žena, koje su stajale u suprotnom uglu.

-To su dvije milosrdne sesetre iz dominikanskog reda. One se plaše da ih ne ubijete - kažu nam oni.

Čuvši da govorimo o njima, sanitetske se okrenu i uz silan vrisak skidaju i pružaju nam krstove koje su nosile o vratu. Mi uzmemo krstove i stavljamo ih na isto mjesto odakle su ih skinule. One nas najpre u čudu gledaju, onda uzdahnu, na kraju se na njihovim licima pojavljuje osmijeh, ali on liči više na grimansu boli, nego na osmijeh. Pitaju nas ko smo.

-Studenti iz Jugoslavije.

-Rusi?

-Kakvi Rusi! - Mi smo Srbi! - pokušavamo da objasnimo.

Ne razumiju.

Uskoro se pojvaljuju doktor našeg bataljona i njegov pomoćnik sa torbama putnim sanitetskog materijala. Ne žaleći truda, kao da liječe nekog od nas, oni su prionuli na posao, ukazivajući fašisitčkim ranjenicima pomoć. Ove više nije bilo potrebno umirivati. Za nepunih pola sata jasno se moglo osjetiita kako se gnusna fašistička propaganda, godinama ulijevana u svijest tih dobrih, ali potpuno zaostalih ljudi izvjetrava pri susretu s nama kao gnusni zadah pri otvorenim prozorima.

I kad se pojaviše crni ''Junkersi'' da udare posljednji pečat varvarstva nad skoro oslobođenim gradom, ranjenici se pripijaju uz nas, grčevito nas stežu i šapću s užasom:

''Fašist''.

Prođoše.

Doplaze naši drugovi Španjolci, seljaci iz Aragona, poljoprivrednici iz Estramadure. Upoznavaju se sa ranjenicima i zavode s njima živ razgovor. Koliko ljudske sućiti izbija iz njihovih riječi kad se obraćaju tim svojim jučerašnjim neprijateljima!

Samo nečovjek može biti neprijatale ovakvog naroda!

LEVANT


Ljetne (1937) ofenzive Španjolske narodne vojske - brunetske i aragonske, bile su najkrupnije među njima - pomogle su teško pritisnutom i izolovanom sjeveru, ali spasti ga nisu mogle. Krajem 1937. generali ''velikog Duce'', koji su onako sramotno pobjegli od Gvadalahare, poželeli su još sramotnije lovorike ''osvojenjem'' sjevera: pokoljem bastiljske djece i žena, razorenjem mučeničke Gernike, krvavim zaposjednućem Asturije, za koju nije bilo više izlaza i spasa.

Približavala se nova, 1938. godina. Oslobođene na sjeveru, fašističke trupe, potpomognuti novim mnogobrojnim snagama, gomilale su se u pravcu Gvadalahare, da ponove prošlogodišnji pohod na Madrid. Ali Republika je jednim gromovitim udarom parirala taj pokušaj, zauzvši Teruel. U toku dvomjesečnih bojeva republikanske trupe tako reći ''pojedaju'' pod Teruelom svu ogromnu fašističku silu, koja je imala da udari na Madrid.

Činilo se već: treba neko vrijeme samo predahnuti i jednim novim snažnim udarcem konačno odvrati opasnost krupne fašističke ofenzive.

Ali je i međunarodni fašizam shvatio svoj položaj; on vrši na areni međunarodne politike jednu snažnu ''rokadu'': Idna smjenjuje Halifah. Italija i Njemačka dobivaju od Engleske potpuno slobodne ruke za masovnu intervenciju za konačno razbijanje Republike, za uništenje nezavisnosti Španije. One ubacuju nove, ogromne sile: talijansko-njemačke brigade pretvaraju se u divizije, divizije u korpuse. Pristiže im masa artiljerije, pristižu bezbrojne eskadrile novih aviona najmodernijeg tipa.

Početkom marta te ogromne sile prelaze u ofenzivu u pravcu Katalonije i Levanta: avijacija, artiljerija i tankovi primjenjuju se u tolikoj masi, da pješadija mjestimično može ići u ataku u gustim kolonama. Istodobno se neprekidno, čitave nedelje bombarduje pruga Valencija - Barcelona i sva obala, svi gradovi. Alikante, Valencija, Sagunt, aragona, Barcelona gore u ognju. Lete u zrak čitavi kvartovi i sahranjuju pod svojim ruševinama hiljade i hiljade žrtava. Smak svijeta! Španjolski narod proživljuje jedan od najtežih časoca svoje historije, ali se pokazuje u svoj svojoj veličini. Deseci i stotine hiljada novih dobrovoljaca ustaju i pravo do pluga, iz radione, iz školske klupe, od pisaćih stolova odlaze na front i golim grudima zaustavljaju fašističku najezdu.

Vrijedi samo jedna parola: Resistir!

Resistir! Resistir! Resistir! No, no pasaran!

I fašizam je bio zaustavljen na granicama Katalonije, na obali Levanta. Njegove divizije krvare već četiri nedelje, vršeći napad z anapdaom da prošire prvi uspjeh, da dobiju u ruke neku upotrebivu luku. Ali - uzalud!

U tim teškim časovima stajale su, kao i uvijek, uz Španjolsku narodnu vojsku i sve internacionlane brigade, svi njihovi bataljoni; i jedan od prvih, možda i prvi među njima, bio je bataljon ''Đura Đaković''.

Osnovan u proljeće 1937 - slivanjem najvećeg broja naših zemljaka, rasturenih ranije po svim brigadama i batoljonima - on je prošao svoje ''krštenje vatrom'' kod Brunete. I držao se dobro. Odmah poslije toga ''Đaković'' učestvuje u aragonskoj ofenzici i prodire, zajedno sa Poljacima, gotovo do same Zaragose gdje komedant divizije u dnevnoj zapovjedi iztiče primjerno i odlično držanje ''Đakovića''.

Ali najslavniji njegov period je obrana Levanta. Batoljon se, kad je trebao, bacao na neprijelja kao lav. A kad je trebalo stajati i izdržavati, on je stajao kao stijena. Mnogo je rana sam podnio, ali ih je mnogo više zadao fašizmu. U tim bojevima bio je teško ranjen i sam komandant bataljona major Bauman. Drug Sava Krkljuš, odličan mitraljezac, poginuo je već u prvom boju.

Bilo je i daljnjih žrtava. Pred sam početak ovih bojeva sastali su se mladići-studenti i uputili svojim drugovima u Beogradu pozdravno pismo povodom godišnje odbrane Univerzitetske autonomije (4. aprila). To pismo donosimo na kraju ove knjižice. Uza nj su štampana i imena sviju potpisnika. Od njih su šestorca - trećina općeg broja žrtava, što ih dadoše naši studenti u Španiji - pala smrću hrabtih. To su drugovi


M. STEFANOVIĆ

V. BRKIĆ

R. NIKOLIĆ

S. LILIĆ

N. JERONIČIĆ

D. LEKIĆ*


Mnogi su ranjeni.

Mnogo je žrtava dao naš bataljon, mnogo su žrtava dali i svi drugi bataljoni i brigade Španjoslke narodne vojske, ali je nezavisnost Španije bila sprečena, fašizam nije pobijedio, njegova ''rokada'' nije donijela željenog ploda.

Kako nam je u posljednje vrijeme otežana veza sa drugovima, to je iz bojeva za Levant možemo donijeti samo ovaj jedan članak o borbi protiv fašisitčke premoći u zraku.


________
*Kada je 1938. god. knjiga ''Krv i život za slobodu'' štampana u Barseloni za Drugove Radivoja Nikolića i Danila Lekića vjerovalo se da su poginuli. Otuda greška. Prim. red.

Kada će sedamdeset i četvrti?


Prilog druga Milana J.*


U noći između 25. i 26. maja imali smo mnogo naleta. Tek legnemo - alarm; tek legnemo - opet alarm. I tako do zore. A danju se kod nas u antitankovskim baterijama uopće ne spava.

I dan osvanuo, štono riječ - ''carski'': ni jednog oblačića na nebu.

Znamo što nas čeka!

Neispavani doručkujemo i vodimo razgovore, naravno, o spavanju. Tako smo raspoloženi da bi svu vojsku dijelili ne po vrstam oružja, nego po vrstama sna.

-Kavarelija i administracija ništa drugo i ne rade, nego što spavaju - govori jedan.

-A tankisti, na primjer, spavaju kao bogovi, oni noću uopće ne ratuju - primjećuje drugi.

-Naša braća, obični artiljerci, isto tako - govorim ja i dodajem - ako i ne baš kao bogovi, a ono bar kao polubogovi.

Ali u stvari ne govri to iz mene neka duhovitost, nego zavist. Jer, fakat: događa se, da čak i pješaci ponekad spavaju kao ljudi. U svakom slučaju i oni imaju između sna i boja na raspoloženju bar nekoliko minuta. A mi - kao psi: čim što - mi već davno mora da se uzlajemo. Jer inače propadosmo i mi, i naša kuća. I nasjpriji bombarder prelazi za minutu dva-tri kilometra.

Razgovor prekida glas osmatrača:

''Zvuk aviona - jug'', dovikuje on (kod nas se ''osmatra'' prije svega ušima).

To još nije ništa. Zvuk se sa raznih strana čuje gotovo čitav dan. Mi doručkujemo i ragzgovaramo dalje. Topovi stoje ''normal''.

''Jak zvuk - jugozapad!''

To je već isto, što i komada. Za tili čas sva baterija stoji u pripravnost. Teški i preteški dani Teruela i Aragona, gdje, jednom, izgubivši pet-šest sekundi, izgubimo zbog toga dva puta toliko drugova, iskovali su od nas mehanizme tvrđe i tačnije nego oni na topovima. Dok ja, nesređenih uslijed besanice misli, zbog nečeg brojim sekunde i govorim u sebi ''četrnaest'' dotle je već prestao svaki pokret: sve je zamrlo, sve napeto pazi i sluša; bez kretanja i glasa - kao na zaustavljenom filmu.

Petnaesta sekunda.

Opservacija javlja: ''Zvuk neprijataljskih aviona...''

U tišini napete pripravnosti čujemo ga već i sami. Samo nam se čini da su negdje visoko, vrlo visoko. Zujanje se stalno i naglo pojačava: ne svaku sekundu, nego u svakom i najmanjem dijelu sekunde. Neprekidnost se može tačno izraziti samo u terminima više matematike. A mi smo taj zanat već davno ostavili, vrlo davno - prije čitavu godinu dana: funkxije, diferencijali...

-Tiro de barrera!** - pada komanda. Isodobno su već odjeknuli prvi pucnji. Odmah za njima, bez prekida, slijede novi: ploton za plotonom.

Prva trojka neprijateljskih aviona ne smije da naiđe na ognjeni barijer, već se razlijeće i uz put sasiplje bombe.

''Dolaze novi'', javlja opservacija, ''opet, osam, za njima druga eskadrila - devet. I još - mnogo''. - Osmatrač ne dospijeva ni da ih izbroji.

Sada je već svu bateriju stala strahovito da trza jedna bjesomučna rika. Trese se zemlja. Gori nebo.

Na život i smrt!

Nije prošlo nekoliko sekundi i neprijateljski avioni su rasuti bez reda. Oni u vidljivoj nervozi istresaju bombe, čiji se fijuk i grom eksplozija miješa sa jekom topova i zviždukom šrapnela. Ne znam na koji se način pri tome čuje glas komande, ali ja čujem svaku riječ našeg druga komandanta - Laco mu je ime.

Sada već postaje svjetlije i lakše na duši. Uspjeh je vidljiv. Gonimo posljednje.

Ali što je to? - sve su oči pažljivo upravljane na objekt koga i branimo. Posljednja grupa aviona je prije zaokreta izbacila bombe i one padaju pravo na grupu zgrada koje branimo. Tako nam se bar čini.

Postade nam teško oko srca. Zašto smo tu? Što li žrtve sad misle o nama?

Ali te misli ne traju dulje od jedne sekunde. Oblak postaje još gušći. Misli - još crnje. Opservacija najavljuje dolazak novih aviona. Idu pravo na nas.

''Paljba pojednice''! - dovikuje komandri, ''po ovim najbližim''.

Svaki top pucasada samostalno u svom pravcu. Intezivnost, brzina vatre ponovo dolazi na nekoliko sekundi do vrhunca. Strašan tresak bližih eksplozija - avioni su sasuli bombe, zemlja odjekuje metalnim zvukom i zastire se adski-crnim snažnim oblacima dima.

Ali je i nova grupa aviona rasuta po čitavom nebu.

''Padobran!'' - javlja opservacija.

''Aha!''

Ali nemamo vremena da se radujemo ni u sebi. Svu pažnju zaokuplja neprijatelj, koji bježi. Treba mu potpaliti rep da požuri, pa, ako dospijemo, da još koga skinemo.

I zaista: kroz časak opservacija javlja da vidi još jedan padobran.

Paljba prestaje. Odbacuju se sanduci ispaljene municije i dovlače novi. Opet nastaje tišina, tišina prekida i umora u kojoj se čuje sve slabij izvuk odlazećih aviona.

Ali prave radosti nema. Jer smo svi uvjereni da je objekat, koji smo branili, ipak pogođen. Vlada neko čudnovato raspoloženje. Ne razgovaramo. Dvojica odlaze da vide što su kakvu štetu počinile bombe, koje su pogodile.

Laco, zamišljen, sjedi na sanduku. Sjede i drugi. jedva ko progovori koju riječ. Padobrani se još uvijek njišu u zraku, ali na njih niko i ne obraća pažnju. Prije svega - objekat. Što je s njim?

Vraća se izvidnica i javlja: sve je u redu. Bombe su pale u blizini, ali nisu ništa oštetile niti je ko stradao.

Sada se tek povraćamo k sebi. Ludno raspoloženje poslije toga, čiji su rezultati neizvjesni, pretvara se u isto tako neobičnu po karakteru radost. Jer ni radost ni tuga u boju nisu onakve kao u običnom životu. Beko počinje da govori i čini ti se - govori suviše glasno, nekako neumjesno. Ili neko pjevuši. I pjesmica je na mjestu i u skladu sa našim mislima, pa opet - sve je to nekako neobično.

Padobrani se još uvijek klate. Naš ''Moskitos'' odlazi da izvidi u čemu je stvar.

Na kraju krajeva saznajemo i prave okolnosti i rezultate boja. Neprijatelj je napao sa četrdeset i šest aviona. Ali, gonjen našom vatrom po čitavom nebu, on je samo uzorao bombama brda i doline. Neke su doduše pale u blizini objekta, koji su oni napali a mi branili, ali niti su počinile kakve štete, niti je ko stradao. A izgubil isu tri aparata ''Savoja''.

Srušili tri aparata u jednom boju - to je veoma dobar uspjeh. Baterija ''Gorwald'' je do sada - koliko je meni poznato - srušila sedamdeset fašističkih aparat. Sa ova tri, dakle, - sedamdeset i tri.

To upravo znači ''dolje fašizam!''

Sutradan dolaze predstavnici branjenog objekta, zahvaljujući i čestitajući na uspjehu. Dolaze predstavnici CNT*** i čestitaju na uspjehu. Dolaze predstavnici od SRI****, pa obični građani - svi. Donose komade oborenih ''Savoja'' i njihove mitraljeze i fotografiraju nas zajedno s njima.

Topovi, ponovo očišćeni, stoje ''normal'' i čekaju...

Mi smo se iste te noći, poslije duga vremena, dobro ispavali, očistili se isto i isto tako čekamo.

Čekamo kada će da naiđe sedamdeset i četvrti...


________
*Autor: Milan Jerončić. Prim. red.

**Ognjena pregrada, tj. pregraditi (avionima) put ognje. Prim. red barcelonskog izdanja.

***Skraćenica za Nacionalnu konfederaciju rada.

****Skraćenica za Meunarodnu civilnu pomoć. Prim.red.

Naši artiljerci


Iz zapisnika majora Španjolske vojske B. Maslarića, od 28 marta 1938:


Naši artilejrci razbacani su po mnogim baterijama Španjolske narodne armije. Njih ima u teškoj i lakoj artiljeriji. Većini ih se nalazi u bateriji Karla Liebknechta, Stjepana Radića, Vassilija Karlova, Roz Luxemburg itd. Po starosti to su većinom mladi ljudi, a među njima priličan broj studenata i intelektualnih radnika. Sposobnost naših ljudi naročito se istakla u prve dve baterije.

Danas mi je pričao ranjeni drug Marko Dreksler, zagrebački radnik, sledeću epizodu iz baterije ''K. Liebknecht''.

''Nagrnuše fašistički avioni. Naše antiavionske baterije ngde se ne čuju, jer ih ovde vrlo malo imamo. Robert naredi da se otvori paljba po gašističkim avionima. Naša baterija svojom vatrom pregradila je put fašističkim avionima, pa su se morali vratiti natrag neobavljenog posla.

Kasnije, došli su nam drugari Španjolci - pešaci i čestitali nam na uspehu, što smo mi našu poljsku bateriju pretvorili u antiavionsku.''

Taj isti Marko pričao mi je i odvo o toj istoj bateriji: ''Naš kapetan Robert Domanyi* vrlo je dobar, spreman i kuražan oficir. Nisu retki slučajevi kad on topove dovuče skoro u prve linije. On je najbolj komandir u našoj artiljerijskoj grupi. Bi drugi nisu lošiji. Koča Popović, naš filozof, radi sada u štabu grupe. Sveta se pokazao takođe kao odličan artiljerac i drug. Za njima ne zaostaju ni drugi. Dokaz da su naši ljudi najbolji - druže Maslariću - jeste taj, što su naši ljudi zamenili Nemce u štabu grupe.''


***


5. aprila 1938.

Posle kraćeg razgovora sa rukovodiocima baterije ''Stjepan Radić'' Mirkom Kovačevićem** i P. Serdarom i na osnovu informacija iz drugih baterija, naši drugovi artiljerci zapanjuju svojom umešnošću, tehničkim znanjem, izdržljivošću i hrabrošću španjolske drugove. Mirko me je noćas vrlo prijatno iznenadio. Po izgledu još dete, a u stvari ogromni golijat u svakom pogledu. Sa takvim ljudima kao što mi imamo u Španjolskoj narodnoj vojsci, svagdje i u svakoj situaciji mora se pobeđivati i pobediti.

Za nas je nedostatak samo taj, što naši artiljerci nisu svi grupisani i još neki nisu postaljeni na svoja mesta (Sveta, Siniša i dr.) - Nastojali da dođemo do artiljerijske grupe, da bi to mogli i politički bolje iskoristi, kako ovdje u Španiji, tako i u Jugoslaviji.


________
*Domanyi je zagrebački student.

**Mirko Kovačević, Crnogorac, je praški student. Prim. red. Barcelonskog izdanja.

PRIZNANJA I POČASTI,
SOLIDARNOST I LJUBAV


Priznanja i počasti


Izvadak iz jednog pisma zemljaka i druga Vladimira Ćopića, proslavljenog komandanta XV interbrigade, pod čijim su se rukovodstvom borili naši studenti u bataljonu ''Dimitrov'':

''...Teško je izabrati i istaći najbolje, tamo gdje su svi među najboljima. Spomenućemo herojsko držanje praških studenata iz Jugoslavije. Oni su došli u Španju da knjigu zamijene puškom i mitraljezom u odbrani kulture, slobode i napretka...''


Rame uz rame sa radnicima i seljacima


B. Maslarić *


Naši studenti, među kojima su zastupljeni sinovi svih naroda Jugoslavije, bore se rame uz ramae sa studentskom, radničkom i seljačkom omladinom Španije, Jugoslavije i sviju drugih zemalja svijeta. Oni su i ovdje na djelu dokazali svoju solidarnost sa radnim narodima i duboko razumijevanje istine, da je sloboda nauke nerazdvojno vezana uz političku slobodu, da je borba za slobodu nauke, za utonomiju univerziteta itd. istodobno borba protiv fašizma. I obratno: da je borba protiv fašizma i pobjeda nad njim neophodno nužni uslov svake, pa i naučne, univerzitetske slobode.

Naši studenti, boreći se zajedno sa radnicima i seljacima iz zemalja Jugoslavije, zajedno sa španjolskim narodom za mir i napredak čitavog čovječanstva, pokazali su se kao dostojni i najbolji sinovi naših naroda. Mi, pripadnici ranijih generacija, ponosimo se njima, njima se ponose i svi naši narodi.


***


Drug STEVO SERDAR, rudar iz Kanade, sada politički komesar brdske artiljerije ''Stjepan Radić'', govoreći o studentima, kaže:

''...Vlado Popović, student medicine, neumorno je trčao od ranjenika do ranjenika i kroz vatru ih iznosio i previjao. Njegova neumornost i rad učinili su, da su ga nevjerovatno zavoljeti svi vojnici bataljona ''Dimitrov''...

''...Kada sam ja bio ranjen, za mitraljezom odmah je na moje mjesto stao jedan mladi student sa riječima: ''Osvijetićemo mi vašu prolivenu krv'', i nastavio paljubu...''


________
*Autor: Božidar Maslarić. Prim. red.


Solidarnost i ljubav


PISMO IZVRŠNOG KOMITETA UNIJE ŠPANJOLSKIH STUDENATA


Jugoslovenskim studentima internacionalnih brigada


Poštovani drugovi!

Čast mi je poslati vam odluku Izvršnog komiteta Federativne unije, UFEH, donesenu na posljednjoj sjednici, kojom ona imenuje inostrane studente, borce u redovima internacionalnih brigada, svojim počasnim članovima.

Tekst rezolucije glasi:

''Federativna unija španjolskih studenata, ponoseći se svojim drugovima, inostranim studentima, koji se sa tolikim herojstvom bore u redovima internacionalnih brigada da unište fašizam i da spreče da se uspostave u našoj domovini njegovi kriminalni principi, odlučila je imenovati ih počasnim članovima UFEH i ustpostaviti sa njima istu vezu kao i sa redovnim članovima.

Sjajno držanje tih mladih požrtvovanih drugova, koji su ostavili svoju zemlju i svoje studije, da se svrstaju u čelične redove internacionalnih brigada, zaslužuju poštovanje španjolskih studenata. UFEH se ponosi njima i donosi ovu odluku u znak bratske solidarnosti i ljubavi.''

Sa antifašističkim pozdravom

Za komitet:
generalni sekretar
RAFAEL MORAL

Madrid, 23. XI 1937.

Visoko odlikovanje jugoslavenskih
Studenata iz internacionalnih brigada


Iz ''Biltena'' FUE Unije španskih studenata od 1. februara 1938.


Jugoslavija, krasna zemlja, pritisnuta brutalnom tiranijom, dala je zajedno sa ostalim balkanskim zemljama, veliki tribut u krvi za stvar španskog naroda.

Iz publikacije ''Nuestros Espanoles'' izdate od boraca iz Jugoslavije, možemo ocijeniti veličinu pomoći, koji su ukazali Španiji sinovi Hrvatske, Srbije, Slovenije...

Polja Harame, Villanueva de Canana, Belchite... znadu o herojstvima bataljona ''Dimitrov'' i ''Đura Đaković'', čete ''Matija Gubec'', antitanovske baterije ''Petko Miletić''. Repubilkanska Španija isto tako zna o herojskoj smrti druga Blagoja Parovića, organizatora boraca iz Jugoslavije...

Studenti iz Jugoslavije nalaze se u vrlo velikom procentu i u drugim vojnim formacijama kao avijatičari, komesari, komandanti, tankisti i antitankisti....

Studenti iz FUE insituta ''Jimenez Carasco'' znali su da izraze želje madridskih studenata priredivši jedan dirljiv akt - predaju zastave - u počast svojim drugovima iz Jugoslavije. Akt se održao u nedelju 2. januara u Madridu u pozorištu ''Lara''.


Izvještaj o istom aktu u omladinskom dnevniku ''Ahora'' od 7. januara 1938.


''Mnogi ne poznaju važnjhu pomoć, koju balkanske zemlje pružaju republikanskoj Španiji. Bataljoni ''Dimitrov'' i ''Đura Đaković'' proslavili su se u odlučnim akcijama za dobar ishod rata.

U ovim vojnim jedniciama studenti iz Jugoslavije odigrali su vidnu ulogu. Blizu osamdeset studenata iz Jugoslavije, izigravši nadzor tiranskog režima, došli su u Španiju da se bore rame uz rame sa španskom omladinom. Avijatičari, komandiri, komesari, antitankisti proslavili su antifašističku zastavu Jugoslavije.

Studenti Federalne studentske unije iz Madrida preko sekcije Bachillerato, Instituta ''Jimenez Carasco'', priredili su prošle nedelje jedan akt u počast ovim hrabrim drugovima u pozorištu ''Lara'' uz pratnju muzike 112. brigade.

Generalni komesar madridske FUE, zahvalivši se sa nekoliko pohvalnih riječi svojim drugovima iz Jugoslavije, predao je legitimaciju počasnih članova UFEH studentima, koji su prisustvovali aktu.

Studenti pomenutog instituta posjetiće uskoro na frontu studente iz Jugoslavije, da bi im predali jednu zastavu, u kojoj su saželi svoju ljubav i prijateljstvo prema ovim požrtvovanim borcima.''

Pismo madridskih studenata
beogradskim drugovima


STUDENTIMA BEOGRADSKOG UNIVERZITETA
BEOGRAD - JUGOSLAVIJA


Cijenjeni drugovi!

Sa istaknutim oduševljenjem, mi studenti iz Madrida, obraćamo se studentima iz Jugoslavije, koji se sa istom hrabrošću borite kao avangarda omladinskog pokreta Jugoslavije protiv reakcije, protiv fašizma.

Cijenjeni drugovi! Preko vaših drugova, koji se nalaze u Španiji, upoznati smo s teškim uslovima u kojima vodite vašu borbu i, uprkos tim teškoćama, pružate izrazitu solidarnost španskih studentima. Mi poznajemo referate druga Ivana Ribara, koji je govorio u ime svih balkanskih delegacija na posljednjem kongresu ''Ressemblement Mondial des Estudiants pour la Paix, la Librete et al Culture''. Preko njih smo vidjeli snagu koju pokazuje napredni studentski pokret u Jugoslaviji i ostalim balkanskim zemljama. - Ali najvažniji primjer pomoći jugoslavenske omladine, jugoslavenskih studenata, imamo u ocim oduševljenim i samopožrtvovanim drugovima, koji se bore za Španiju i za slobodu svih naroda svijeta u redovima slavnih internacionalnih brigada.

Madrid, čitava legalna Španija, poznaje i divi se junaštvu bataljona ''Dimitrov'', čete ''Matija Gubec'', antitankovske baterije ''Petko Miletić''. Studenti iz Jugoslavije mnogo su doprinjeli slavi koja okružuje ove jedinice, boreći se u Španskoj narodnoj vojsci kao komandir, komesari, artiljerci, avijatičari, atitankisti. Mi im ukazujemo najveću ljubav i ponosni smo, što smo mogli govoriti sa njima i uspostaviti prijateljstvo koje se nikada neće razbiti, sa drugovima Velimirom Vlahovićem, M. Kovačevićem, S. Mitrovom...

FUE iz Madrida, član UFEH, ustanovila je s vašim drugovima razmjenu pisama i propagande. Studenti iz Madrida pišu u listu ''Dimitrovac''. Vaši drugovi će pisati i njihove fotografije će se publikovati u listovima madridskih studenata i listu ''Ahora'', dnevniku madridske omladine. Nadamo se da ste primili naše listove. Jugoslovenski studenti iz internacionalnih brigada predaju nam redovno svoj list i nedavno su nam predali jednu veličanstvenu brošuru nazvanu ''Nuestros Espanoles'' u kojoj je izložena istorija iz djelovanja boraca iz Jugoslavije u Španiji.

Mi izgovaramo sa uzbuđenjem imena Blagoja Parovića, Ranzingera, Dimitraija Todorovića, Maksa Valentinčića, Zagozde, Vareska - Romera i mnogih drugih hravrih boraca iz Jugoslavije, koji su prolili svoju krv na poljima plemenite Španije.

Mi znamo zbog čega se vaši frugovi bore u Španiji sa toliko heroizma i hrabrosti: zbog toga što znaju da je neprijatelj - fašista koga oni ovdje tuku, isti onaj koji namjerava da pojača pritisak, svoje nekulturne metode i varvarstva u Jugoslaviji i u svim zemljama svijeta. Tukući neprijatelja republikanske Španije oni tuku neprijatelja slobodne Jugoslavije.

Sa iskustvom koje smo stekli u toku naše borbe protiv diktature od 1925. godine i u toku čitave naše aktivnosti za vrijeme desničarskih vlada; sa bogatim ali bolnim iskustvom kojem nas uči sadašnji rat, mi vam poručujemo, dragi drugovi, da tajna naše pobjede leži u jednistvu svih demokratskih i revolucionarnih snaga protiv crnih sila internacionalnog fašizma. Kada obrazujemo čelični blok protiv potpaljivača rata, kada naša pravedna stvar bude potpomognuta nepobjedivom pomoću internacionalnog jedinstva svih antifašista, onda možemo gledati u budućnost sa povjerenjem. Sve do tada, uprkos našim naporima, ako ostanom razjedinjeni, fašizam će u tome imati jak oslonac protiv proleterskih i demokratskih masa. Slijedite naš primjer, drugoci. Mi, španski studenti, svi smo ujedinjeni već odavno, bez razlike orijentacije i političke pripadnosti, u moćnu studentsku organizaciju, Federalnu uniju španskih studenata, učlanjenu u CIE i u ''Ressemblemet Mondial des Estudiants''. Hiljade španskih studenata provode jedinstvenu disciplinu, slijede jedinstvenu orijetaciju, ujedinjuju svoje snage da bi proširili svoje zadaće u vojci, mornarici, avijaciji, ratnoj industriji, narodnim univerzitetima, kulturnoj miliciji. Istovremeno sa borbom mi se brinemo i o naobrazbi našega naroda, čije je seljaštvo bilo ugušeno strašnom nepismenošću.

I čitava španska omladina, slijedeći primer studenata, obrazovala je Savez antifašističke omladine u kome UFEH studenti čine vrlo važan dio. Ovaj omladinski savez jeste moćno oružje za pobjedu i osnovna srž Narodnog antifašističkog fronta, pod kojim se okuplja čitav španski narod, koji se bori protiv fašizma i inostrane najezde.

Cijenjeni i dragi drugovi! Ne pokleknite u vašoj borbi. Ona je teška, ona će trajati dugo, ali znajte da će sloboda, kultura i mir trijumfovati nad fašističkim varvarstvom, nasiljem i ratom. Borite se iznad svega za željezno jedinstvo čitave omladije Jugoslavije, za akciono jedinstvo omladine svih balkanskih zemalja. Mi, španski studenti, sigurni smo u našu pobedu, jer znamo da računamo sa solidarnošću studentske omladine sviju zemalja, među kojima ime vaše divne Jugoslavije izgovaramo sa počašću i simpatija.a

Primite naše bratske zagrljaje.

Za FUE u Madridu:

RAFAEL MORAL, komesar - predsjednik
M. BALGANON, gen. sekretar

Djevojka iz Jugoslavije - teško ranjenom zemljaku


Dragi nepoznati druži! Prije nekoliko dana doznala sam, interesujući se za borbu internacionalnih brigada i španjolskog naroda, da ležiš teško ranjen. Iako se ne poznajemo, ipak je bilo dovoljno samo nekoliko detalja koje sam čula o tvom hrabrom držanju, pa da se osjetim primoranom na ovo nekoliko riječi drugarske solidarnosti.

Čitajući svakodnevno izvještaje u štampi, često sam mislila na vas, hrabre banioce Španije. Preživljavala sam svakodnevno vaše radosti i tegobe, sve vaše uspjehe i neuspjehe. Danas, pošto ste onako herojski odbranili Madrid na Casa de Campo, na Manzaneresu i Harami, kada ste potukli talijanske divizije na Guadalajari, čvrsto sam uvjerena u pobjedu vlade Narodnog fronta, u pobjedu radnika, seljaka i naprednih intelektualaca.

Ranije me politika nije skoro ni zanimala, ali od abesisnke tragedije, a kasnije i španske, počele su da mi otvaraju oči. Uvidjela sa mda na svijtu stoje jedan protiv drugog samo dva frotna: front reakcije i front koji teži za slobodom radnih masa, i da je moje mjesto uz borce za slobodu.

Željela bih da mi pišeš da li se naši drugovi iz Jugoslavije hrabro bore, da pozdraviš španske drugove i da im svima poručiš da ustraju u borbi do potpune pobjede nad fašizmom.

Tebi želim skoro ozdravljenje i šaljem ti drugarske pozdrave.

N. N. Profesor


Španjolski oficir - istoj djevojci


Poštovana drugarice! Prije svega moram zatražiti oproštenje za smjelost; nisam se mogao oduprijeti želji da Vam se, u ime španjolskih antifašista i u moje lično, zahvalim jednim pismom na interesu za našu stvar, kao i za stvar čitavog demokratskog, naprednog i progresivnog čovječanstva, koji se pokazali obraćajući se mom dobrom drugu, koji leži u istoj bolnivi sa mnom i koji je, kao i ja, žrtvovao mnogo od svog tijela i krvi u borbiprotiv divljačkog fašizma.

On mi je čitao i prevodio vaše pismo, koje sam slušao sa uzbuđenjem i koje me je, snagom svoga sadržaja, prisilio da Vam izjavim duboku zahvlanost i da Vam uputim bratske i iskrene pozdrave.

To je za nas, Španjolce, podstrek da ne klonemo u vršenju svoje dužnosti, da izvojujemo pobjedu nad fašizmom, upropastiteljem i tiraninom naroda, da je izvojujemo uz moralnu i materijalnu pomoć drugova iz ostalih zemalja, uz pomoć čitavog naprednog čovječanstva, za koje je narod republikanske i antifašističke Španije, častan i radin, prolio toliko krvi.

Mi znamo da drugovi iz Jugoslavije - zato ih primao bratski, sa raširenim rukam i punim srcem - jednako kao i Čehoslovaci, Francuzi, Poljaci, Rumuni itd, itd. koji se bore na našoj strani, ne čine to sa namjerom da pretvore našu otadžbinu u koloniju svoje zemlje, ili da porobljavaju Španjolce u korist kapitalista svojih zemalja, kao što to čine ''dobrovoljci'' Hitlera i Musolinija, koji se bore u redovima izdajnika Franka protiv Španije, protiv slobode, napretka i civilizacije. Ne, mi Španjolci, i sa nama slobodoumni ljudi i žene čitavog svijeta, znamo da se ovi drugovi bore protiv fašizma i da se bore zato, jer fašizam, porobivši Španiju, poslije može učiniti to isto sa svim demokratskim zemljama, pretvarajući čitav svijet u jedan beskrajni koncentracioni logor, u ogromni zatvor, vraćajući sadašnje čovječanstvo u varvarska vremena srednjega vijeka, u carstvo inkviziciije.

Oni znaju tačno, da je razlog naše borbe potpuno isti kao i njihove i zbog toga se bore zajedno sa nama.

Borimo se ujedinjeni za našu zajedničku slobodu i sigurno korračamo napred ka pobjedi!

Živio Narodni front u čitavom svijetu!

Živjela međunarodna solidarnost!

Sa poštovanjem
LUIS RUIS SOLER
kapetan Narodne vojske

Nepročitano pismo


Dopis druga V. Vl.*


Prvi oktobarski dani nad Madridom. Vazduh je pun vlage. Mrki oblaci prekrivaju porušene kuće i razrivene ulice. Trotoarima prolaze vojnici u širokim toplim kabanicama. U rovovima se borci pripremaju za zimu. Pred ulicama bioskopa i pozorišta guraju se devojke, žene i vojnici, koji prolaze kroz grad s fronta ili na front. Bezbroj plakata krupnim slovima izvikuje parole u čast dvadesete godišnjice oktobarske revolucije, u slavu prve godišnjice odbrane Madrida.

Poneki topovski pucanj potresa vlažnu maglu, ali ljude ostavlja ravnodušnjim.

Kod kuće me, među gomilom pisma, koja svakodnevno stižu borcima slobode, dočekalo pismo ovake sadržine:

''Ja znam da vi nemate vremena, da vam je svaki minut dragocjen, ali ipak - pišite bar katkad. Naših drugova je dosta tamo, mi se interesujemo za njih, svako njihovo slovo je za nas od ogromne važnosti. Naša nova školska godina počeće u znaku vašeg djela, vaši primjeri će biti putokazi u borbi koja nas očekuje. Ne brinite. Naš Univerzitet će i dalje držati zastavu slobode. Vaše odsustvo će se osjećati, ali vaši primjeri će držati elan, oduševljenje i borbenost nas mladih, koji idemo vašim stopama.

Ja znam, da su na svim frontovima naše borbe i rada potrebni ljudi, ali mislim da dolje, na frontu se u krvi rješava naša sudbina treba skoncentirsati sve snage. Riječi: ''Pod Madridom se rješava sudbina čovječanstva, progresa i slobode'' - ne smiju da ostanu fraze, njima treba dati sadržinu, a sadržina - to su ljudi i oružje.

Vi nas preko ''Dimitrovca'' obavještavate o vašoj borbi, o životu na frontu, o svemu što se tamo događa. Šaljem vam sliku zidnih novina, posvećenu vašim drugovima, koji su prije vas otišli dolje. Naše prve novine ove godine biće posvećene onima, koji odlaze i vama, koji ste otišli. Vaš odlazak će se osjetiti, naročito na početku, ali ne brinite, mi pristižemo, rastemo i jačamo. Jednoga dana, kada nam se vratite (a mi ćemo se boriti da vam to omogućimo) vi ćete biti zadovoljni. Budite nam i dalje blisko, iako ste daleko. Još jedanput vas sve pozdravljam, želim vam puno sreće u borbi i stežem ruku.

Vaša drugarica A.**

To piše jedna studentkinja. Pismo nije namijenjeno meni, nego jednome drugu, koji je nedavno pao. Ali ja sam ga pročitao. Neka ga pročitaju i svi ostali drugovi i odvrate mladoj drugarici istom bratskom ljubavlju i solidarnošću, kojom se i ona na njih obraća. Možda će joj to ublažiti težinu udarca, koji je čeka mjesto željenog odgovora.


________
*Autor: Veljko Vlahović. Prim. red.

**Odlomak iz pisma Radinke - Lale Ivković upućnog Gojku Bjedovu iz Pariza 1938. godine za vrijeme održavanja Svjetskog kongresa za mir. Umjesto ''željenog odgovora'' stiglo je toplo ljudsko pismo Veljka Vlahovića kojim izvještava o smrti Gojka Bjedova. Prim. red.

STUDENTSKA OMLADINA U ZEMLJI
UVIJEK JE SA NAMA


Beogradski univerzitet poslao je svoje najbolje predstavnike da s puškom u ruci brane nezavisnost Španije i time ujedno nezavisnost i slobodu svoga naroda.

Beogradski univerzitet je poznat po tome što njegova ogromna većina, 90% svoh stedanata, imaju ispravno stanovište prema danšnjim događajima u Španiji, a španska omladina i španski studenti se ponose Beogradskim univerzitetom i ostaće vječno zahvalni današnjoj mladoj generaciji, koja na njemu studira.

Beogradski studenti pokazuju svoje simpatije prema borbi španskog naroda u raznim formama. Velike zidne novine ''Naši u Španiji'' donose dopise boraca iz redova slobode, donose članke o situaciji u Španiji, fotografije i dokumente o fašisitčkoj intervenciji. Grupna i pojedinična pisma o studentima - borcima u Španiji, izraz su solidarnosti beogradskih visokoškolaca sa svojim drugovima, koju prolijevaju krv na poljima republikanske Španije. Izdavanjem markica ''Za špansku djecu'' beogradski studeniti su pružili veliku materijalnu pomoć španskoj siročadi, koja je bježeći od fašističkih ''Kaprona'' i ''Junkersa'', sklonjena po raznim azilima demokratskih država. Markica je donijela 30.000 din. Dobrovoljnih priloga. Veliki studentski izlet održan na Acali prošle godine, na kome je uzelo učešća oko 1000 studenata, bio je čitav posvećen Španiji. Izlijepljene su zidne novine po hrastovima na vrhu Avale, čitana pisma drugova iz Španije, pjesme i reportaže beogradskih sturenata o Španiji. Bio je dat i jedan pozorišni komad, u kom je prikazan ''Prelaz preko granice u Španiji''. Na velikom studentskom zboru 6. decembra 1937. godine govorilo se o borbi u Španiji, o studentima - dobrovoljcima internacionalnih brigada, o borbi za mir, o borbi protiv fašizma. Istaknut je transparent, na kome je pisalo ''Omladina iz Jugoslavije hoće i bori se za mir''. - Beogradski studenti su u nekoliko prilika na ulicama istupili protiv dželata španskog naroda - predstavika fašističke Njemačke i Italije.


Pismo iz Beograda


Dragi drugovi! Studentske omladina Beogradskog univerziteta, sećajući se vas i vaše herojske borbe u odbrani slobode španskog naroda i u odbrani demokratije čitavog sveta od zločinačkog fašizma, upućuje nam tople i plamene pozdrave sa žarkom željom, da iz ovog rata što vam ga je napetnuo međunarodni fašizam, izađeta pobednosno.

Mi smo, dragi drugovi, čuli o herojstvima koja ste pokazali vi i slavom ovenčana Međunarodna brigada i sa oduševljenjem smo čitali o vašim pobedama na Harami, kog Gvadelahare i Pozoblanka. Istrajte i dalje u borbi i znajte da naša srca kucaju zajedno sa vašima i da sa uzbuđenjem pratimo svaki vaš uspeh.

Ustrajte drugovi, u borbi do pobede, do pobede ideala: mira, slobode i demokratije!

Uz drugarske pozdrave vaši drugovi iz Beograda...

Sleduje 676 potpisa studenata raznih Fakulteta.

I MI SMO UVIJEK S NJOM


Pismo studentima Beogradskog univerziteta

Dragi drugovi i drugarice! U času, kad proslavljate vaš veliki istorijski praznik 4. april, dan odbrane autonomije Univerziteta, kada jedinstveni i zbratimljeni branite i izgrađujete kulturne i tradicionalne vrijednosti našega naroda, u času kada se ovamo u Španiji vode najdkrvavije borbe protv njemačkih i talijanskih fašisitčkih zavojevača i rušitelja mira, slobode i napretka, mi, vaši drugovi sa fronta slobode, želimo da vam izrazimo naš vatreni bratski i drugarski antifašisitčki pozdrav.

Naš pozdrav podsjetiće vas na one dane kada smo, po primjeru naših prethodnika, ustali i svojom sviješću i golim prstima odbili povampirene neprijateljske naoružane hitlerovim kamama i revolverima; na dane kada smo braneći slobodu i prava naše omladine i naroda, tamonovali po koncentracionim logorima i glavnjačama jugoslavije i izgubili dragog Žarka Marinovića i Mirka Srzentića; na dana kada su protunarodni vlastodršvi iza sloma 6-januarske diktature, pljačkajući i robeći široke narodne slojeve poubijali i pozatvarali desetine i stotine najbogatijih predstavnika omladine i naroda i na nedavna nečovječna i varvarska nedjela izdajničke vlade Stojanović - Korošec - Spaho koja je za sve vrijeme svoej vladavine, prolijevala krv po selima i gradovima Jugoslavije, potpomagala razbojničke planove Hitlera i Musolinija u Španiji i na najbezočniji način pripremala varvarski upad hitlerovskih trupa u Austriju.

Odavno pripremani plan fašističkih diktatota i njihovih saveznika SKS sprovodi se u djelo! Austrija je porobljena! Na granicama Jugoslavije spremno čekaju motorizovani odredi Hitlera i Musolinija. Izdajnici države i naroda hoće da prodadu našu zemlju i spramaju se da za koji dan izvrše taj besprimjerno sraman čin. I možda već za koji dan će hiljade i hiljade žena djece našega naroda biti uništavani oružjem fašističkih razbojnika. Varvari iz Rima i Berlina ubijaće naše mlade živote, rušiti naše škole, univerzitete, naučne zavode i bibliotek, bolnice, hramove i sve kulturne vrijednosti našega naroda. Plamen fašističkih bombi spaljivaće naša sela i gradove.

Zato se u ovim teškim i odlučnim momentima moraju ujediniti sve snage omladine i naroda i organizovati odlučna borba protiv onih koji pripremaju upad Hitlera i Musolinija u naše zemlje. Svi koji žele mir i slobodu, nezavisnu Jugoslaviju, moraju se skupiti oko ''Ujedinjene demokratske omladine'' i ''Bloka narodnog sporazuma'' i što brže uništiti neprijatelja u zemlji, izvojevati narodne slobode i osigurati granice naše zemlje od fašističkih zavojevačkih horda. Zato ustajte vi, drugovi, kao omladinci i povedite borbu po primjeru ostalih naših heroja: Starine Novaka, starca Vujadina, Svetozara Markovića i Vase Pelagića, Gaćinović i stotine drugih, koji su u vijekovima robovanja okupljali i predvodili narodne mase i odupirali se domaćim despotima i zulumćarima i invezionarima turske Otomanije i Austro-ugarske monarhije. Vaskrsnite u narodu njegovu snagu, smjelost i vjeru u pobjedu! Ugledajte se na naše drugove Mijata Maškovića, Gojka Bjedova, Boška Petorovića i sve druge studente iz Jugoslavije, koji zajedno sa svojom braćom, španjolskim studentima Jimenez Carrasco, Cuartero Lopez i hiljada drugih ostaviše svoje mlade živote na boljnim poljima Španije, koji će svojim herojstvom i požrtvovanošću oduševljavati milione omladinaca čitavog svijeta i pokazati im put kako se treba boriti za slobodu naroda, za svjetski mir i napredak, a protiv mraka, ropstva i tiranije. Napred, drugovi, smjelije, brže, još brže - kao što dolikoju antifašističkoj omladini Beograskog univerziteta!

A mi vam se prilikom uspomene na 4. april - dan odbrane autonomije našeg univerziteta i godišnjive naše velike pobjede na Guadalajari - zajedno sa svima dobrovoljcima iz zemalja Jugoslavije i čitavog svijeta i u ime herojske španjolske omladine i cjelokupnog španjolskog naroda zavjetujemo, da fašistički bezumnici i pored privremenih uspjeha, neće nikada i ni po koju cijenu pokoriti španjolsku Republiku.

Napred! Živjelo jedinstvo omladine i naroda!
Živjela naš pobjeda!

Sa antifašističkim pozdravom
Studenti iz Jugoslavije - dobroboljci Španjolske narodne vojske

Vlahović Velimir, Latinović Lazar, Branko Krsmanović, Dušan Kveder, Vladeta Popović, Đorđe Kovačević, Josip Husinec, Vlado Makuc, Radivoj Nikolić, Mojskije Stefanović, Ratko Pavlović - Ćićko, Danilo Lekić, Stišović Obren, Svijemunec Andrija, Gosaine Franjo, Leler Samuilo (Vojo Todorović), Jovanović, Stefanović, Đurđev Dragutin, Ivan Lebl, Zvonimir Cerić, Veljko Kovačević, Vlado Popović, Pacl Viktor, Slavko Čolić, Ivanović Petar, Branko milosavić, Mirko Knežević, Engel Elijas, Mirko Kovačević, Petar Drapšin, Mirko Horvat, brane Milenković, Ratko Vukićević, Gvido Nonveje, Dapčević Petar, Miljenko Cvitković Đorđe, Vojin Popović Vajs, Braco Gerhard, Lobe, Milić Milica (dr Olga Dragić - Živković), Ropac Ivan, V. Brkić, Jenončić, Milan, Slavko Lilić, Mitrov Slobodan - Danko, Jovanović Dragan, Lazar Udovički, makso Baće, Ivo Vladić - Rukavina, Jože Breskvar, Kornelija Popović - Zende, Drago Nešić, Sigbert Bastijančić, Vladimir Majder ''Kurt'', Vujović Ratko, Vejvoda Ivan, Jakšić Ivan, Radošević Anđelko, Uzunovski Cvetko.*


________
*Spisak dobrovoljaca Španske narodne vojske, u odnosu na prvo izdanje knjige, dopunjen je imenima i nadimcima dobrovoljaca, sem par slučajeva do čijih imena nismo uspjeli doći. Prim. red.

POGOVOR


Španski građanski rat, svojevremeno najbolji ispit solidarnosti progresivnih snaga svijeta sa borbom španskog naroda protiv fašizma, okupio je u svoje prve redove naprednu omladinu svih zemalja i meridijana, među kojima su časno i uzvišeno mjesto zauzeli mladi ljudi iz svih krajeva Jugoslavije. Potvrđujući još jednom u praksi da joj je sve što je napredno i ljudsko uvijek blisko i drago, najnapredniji dio naše omladine, od čega velik broj studenata, i pored bezbroj prepreka i žrtava, zauzeo je svoje mjesto u redovima internacionalnih brigada, koje su braneći pedalj po pedalj te daleke ali nama bliske zemlje, branile slobodu, humanost, mir i ravnopravnost u svijetu.

U želji da mladim pokoljenjima Jugoslavije, nastavljačima djela tih uzvišenih generacija i tendencija, i pisanom riječju samih učesnika omogući da bar djelimično osjete i dožive ono što su njihovi vršnjaci osjećali i dožibljavali u vihoru tog pravednog rata, Udruženje bivših jugoslovenskih dobrovoljaca Španske republikanske vojske odlučilo je da povodom 50-godišnjice KPJ i 30-godišnjice od završetka španskog građanskog španskog građanskog rata ponovo izda knjgu Krv i život za slobodu.

Organizovanje tog posla i uređivanje drugog izdanja knjige Krv i život za slobodu, koje mi je Udruženje povjerilo, prihvatio sam s iskrenim zadovoljstvom i radošću. Taj zadatak sam shvatio kao dug prema svim onim divnim drugovima koji su svjesno i nesebično dali svoje živote za dostojanstvo ljudske ličnosti, za mir, slobodu, nezavisnost i ravnopravnost, za ljudski progres, za materijalno i kulturno blagostanje radnih ljudi, kao i dug prema našim maldim pokoljenjima koji su najpozvaniji i najvrjerniji nastavljači naših ideja vodilja: slobode, mira i napretka.

Štampana u Barseloni 1938. godine u ograničenom broju primjeraka (oko 1000) od kojih je svega nekoliko ilegalno unijetu u zemlju i koji su tokom II svjetskog rata iščezli, par sačuvanih primjeraka knjige Krv i život za slobodu predstavljaju danas ne samo izuzetnu bibliografsku rijetkost, već i dragu uspomenu na te dane velikih zanosa i napora u borbi za slobodu, nezavisnost, ravnopravnost, progres i humanost u svijetu. Tih par sačuvanih primjeraka dospjeli su do nas zahvlajujući našim ''Špancima'' koji su živjeli u drugim zemljama (Sovjetski Savez, SAD, Kanada) i koji su ih poslije osloođenja prenijeli u Jugoslaviju.

U želji da čitalačkoj publici predstavi u što autentičnijoj formi knjigu Krv i život za slobodu, Redakcija je nastojala da ovo izdanje i po sadržaju i po formi ostane vjerno barselonskom, iako su uslovi štampanja sada znatno povoljniji nego u ono ratno vrijeme kada je knjiga prvi put objavljena. To se naročito odnosi na savremene mogučnosti tehničkog preloma, opreme, jezika i stila i tsl. Međutim, stirktno poštovanje forme, sadržine, jezičkog izraza i ostalog iz prvog izdaja daje knjizi draž vjerodostojnosti trenutaka i ličnosti autora, što je Redakcija nastojala da u potpunosti sačuva. Dakle, sve je kao u barselonskom izdanju, samo uz primjenu najosnovanijih normi današnjeg pravopisa.

Ozbiljnije napore Redakcija je uložila u dešifrovanje inicijala, pseudonima i nadimaka, kao i u identifikovanje ličnosti na fotografijama. Pa ipak, i pored najbolje volje i uloženog truda, ta težnja nije u potpunosti ostvarena. Razlozi leže u vremenskoj udaljenosti od događaja, nejasnim snimcima, nesigurnim sjećanjima živih učesnika, kao i nemogućnosti da se sa svima njima dođe u dodir radi konsultovanja. Zato vjerujemo da ćemo na ovaj način - ponovnim izdanjem knjige, dati podsticaja za dalje izučavanje i popunjavanje ostalih praznina (indentifikovanje lica na fotogradijama i u tekstu, otkrivanje autora nepotpisanih napisa ili potpisanih pseudonimom, inicijalima itd.), što će za eventualno novo izdanje biti od posebne vrijednosti. Jer pisani spomenici, a posebno oni koji potiču iz pera savremenika i učesnika, neprocjenjiv su prilog istoriji.

U uvjerenju da će knjiga Krv i život za slobodu, nekad omiljeno štivo na ilegalnim sastancima i izletima napredne omladine Jugoslavije, biti draga i bliska lektira u prvom redu naših mladih pokoljenja, predajemo je u njihove ruke, u ruke onih koji su nastavljači naših djela.

ČEDO KAPOR


Kraj.