Polozaj zene u društvu

Na nasem podrucju prve organizovane grupe zena pojavilke su se vec dvadesetih godina XX vijeka u okviru KP. Pocele su voditi borbu za bolje sutra. Njihova borba kulminirala je u toku NOB-e od 1940 do 1945. U toku rata Jugoslavija je izgubila 1 700 000 stanovnika od kojih je bilo oko 600 000 zena. Racuna se da je u toku rata ucestvovalo oko 2 000 000 zena. Njihova aktivnost se odvijala na razna nacine. Oko 25 000 zena je poginulo i oko 40 000 ranjeno. Ove brojke svjedoce o masovnom ucescu zena u NOB.
U oslobodjenoj zemlji pitanje njihovog ucesca u institucijama nije dovedeno u pitanje. Bilo je dosta reakcie u pogledu vladajuce birokratije i zaostavstini patrijarhata. Na njih nisu bili imuni ni clanovi partije. Svojim samoorganizovanjem u toku borbe i svojim zalaganjem one su to sprovele u praksu. Prvi put na podrucju Balkana zena je bila izjednacema sa muskarcem. Ona dobija pravo glasa. Jugoslovenska revolucija je donela najveci pomak u pravima zena u istoriji ovih prostora.
Samo prateci ove primjere - povezivanjem borbe za prava zena sa bitkom za emancipaciju citave radnicke klase - jugoslovenske zene mogu sebe izvuci iz jame u koju ih gura povratak kapitalizma.

Prije II svjetskog rata zene su se ukljucivale u jedinstveni revolucionarni radnicki pokret i u borbu za ravnopravnost. Zene su se borile za svoja prava za vrijeme burzoaskog sistema, gdje su bile potlacene te se nije marilo za njihov glas.
Medju najpoznatijim aktivnostima isticu se strajkovi u tvornicama, posebno tekstila, drugi vidovi borbe radnika, seljaka i inteligencije, te borba protiv fasizma.
Zene su bile ukljucene u borbu za ravnopravnost. Taj se rad odvijao u sindikatima, radnickim i drugim naprednim drustvima, te preko stampe namijenjene zenama i radnicima.
u toku II svjetskog rata zene postaju ssu bile snazan oslonac u narodnooslobodilackom pokretu, dale su snazan doprinos u oruzanoj revoluciji na najvecoj razini.
Antifasisticki front zena kao masovna organizacija osnovan za vrijeme II svjetskog rata 6. 12.1942. na I zemaljskoj konferenciji AFZ-a u Bosanskom Petrovcu.
Komunisticka partija, na celu sa drugom Titom, zene je ukljucivala u borbu za oslobodjenje zemlje, za radnicka prava, za bolji i kvalitetniji zivot, te za novo drustveno uredjenje.
Poslije II svjetskog rata zene su imale znacajnu ulogu u obnovi i izgradnji i privrednom zivotu zemlje . one su predstavljale nasu zemlju u medjunarodnim organizacijama.
ucescem u medjunarodnom zenskom pokretu i organizacijama, prosirivale su saradnju s nacionalnim zenskim organizacijama, te s javnim i politickim radnicima iz svih zemalja.
Da bi zena danas vratila sve ove vrijednosti koje je imala i koje je stekla svojom borbom i svojim doiprinosom , radnicka klasa ponovo mora zagospodariti cijelim drustvom.
Takvu ulogu radnicke klase, za kakvu se borimo i imamo ju cilju, ne mozemo ostvariti bez masovnog sudjelovanja zena u toj borbi.
Zena ce biti ravnopravna tek kada se bude radom potvrdjivala kao stvaralacka licnost, i kada bude imala za to objektivne mogucnosti.
Ovo ne vrijedi samo za zene nego i za muskarce
zensko pitanje uvijek bilo sudbinski vezano sa istorijskom borbom radnicke klase, sa njihovom borbom za ekonomsku samostalnost, nezavisnost steceno kroz njihovo aktivno sudjelovanje u svim procesima drustva.
Sto se tice materinstva i obitelji, prihvatljiva su samo ona nastojanja koja bi s razvojem drustva trebala povecati drustvenu pomoc majci i obitelji, i to ustanovama za novorodjencad, predskolskim ustanovama, skolama, fakultetima, te prioritetno, radnim mjestima .
Treba ojacati drustveno ekonomski polozaj zena i njene obitelji, sretniju buducnost i bolji polozaj djevojke, zene, majke i penzionerke, za koju se moramo boriti i izboriti i okrenuti novu stranicu istorije

Tek 17 zemalja u svijetu može se pohvaliti s više od 30% žena u parlamentu, a predsjednica vlada i država ima još manje - svega 4%.

Sedamnaest zemalja, među kojima prednjači Ruanda, može se pohvaliti da u njihovim parlamentima sjedi više od 30 posto žena, tvrdi se u istraživanju Međuparlamentarnog saveza (IPU), koje će biti objavljeno.

Među tih sedamnaest, sedam je zemalja u razvoju. Ruanda je zauzela prvo mjesto s 48,8 posto žena u donjem domu parlamenta i 34,6 posto u gornjem. Ta je afrička zemlja na drugo mjesto potisnula Švedsku, koju slijede još tri skandinavske zemlje. Sedamnaest zemalja s najvećim postotkom zastupnica u parlamentu jesu: Ruanda, Švedska, Norveška, Finska, Danska, Nizozemska, Kuba, Španjolska, Kostarika, Mozambik, Belgija, Austrija, Argentina, Njemačka, Južnoafrička Republika, Gvajana i Irska.

Što se tiče izvršne vlasti, po broju ministrica prednjače Švedska i Španjolska. Švedska vlada ima 52,4 posto žena, a španjolska polovicu.

Žene još teško postaju predsjednice država i vlada. Njihov je broj u zadnjih pet godina pao s 4,7 na 4,1 posto, tvrdi IPU. IPU, čije je sjedište u Ženevi, utemeljen je 1889. i okuplja 140 parlamenata diljem svijeta.

DOBRODOŠLA ROZALIN1 PREDPOSTAVLJAM DA TI SAD RADI NALOG. NASTAVI DA PIŠEŠ I DA ŠIRIŠ IDEOLOGIJU. RAZGLASI ZA FORUM A MOŽEŠ I BLOG http://www.novikomunisti.bloger.hr/. POYDRAV!!!

oba linka sam stavila na blog, treba da ih stavim jos na neke.

Prikaz borbe zena za njihova prava


Dan zena rodjen je na prelazu XIX u XX vijek. To je doba velikikog industrijskog napretka ali i kriza radikalnih ideologija. Dan zena nosio je u sebi korjene protesta politickog sktivizma. Postao je nezaobilazni oblik drustvenog zivota.
Industriju su pogađale velike krize. Udruženja radnica koja nisu pripadala sindikatima našla su se u nezavidnoj poziciji dok su sindikati sve više jačali.
U Europi, Velikoj Britaniji, Americi i u nešto manjem obimu Australiji, žene sve više imaju uspjeha u borbi za svoje pravo glasa. Ta borba kao da je potisnula sve druge aspekte života žena i nove, revolucionarne promjene dale su se naslutiti.
1903, SAD – Sindikati i nezavisna ženska udruženja koja su također podržavala žensko pravo glasa, osnivaju Ligu ženskih sindikata (Women's Trade Union League) kako bi pomogle radnicama u političkom i ekonomskom osnaživanju. Bilo je to još uvijek vrijeme teških radnih uvjeta i siromaštva.
1908, SAD - Zadnje nedjelje u veljači 1908. godine, američke socijalistkinje obilježavaju prvi Dan žena organiziravši velike demonstracije. Traže da se ženama omogući ne samo pravo glasa nego da se ostvare i njihova politička i ekonomska prava. Slijedeće je godine u demonstracijama na Mannhatnu sudjelovalo 2.000 ljudi.
1909, SAD - Te su godine radnice zaposlene u tekstilnoj industriji organizirale generalni štrajk. Oko 30.000 radnica trinaest je tjedana štrajkalo za bolju plaću i bolje uvjete rada. Liga ženskih sindikata platila je jamčevinu za uhićene i financijski potpomogla štrajkaški fond.
1910, SAD, - Dan žena prihvatile su socijalistkinje i feministice diljem SAD.
1910, Kopenhagen - Izaslanstvo Sindikata prisustvuje Drugoj međunarodnoj konferenciji socijalistkinja u Kopenhagenu s namjerom da predloži Dan žena kao međunarodni praznik.
U to je vrijeme Njemačka socijalistička partija, koja je snažno zagovarala pravo glasa za žene, imala veliki uticaj na međunarodni socijalistički pokret, posebno Clara Zetkin. Potaknuta događanjima i akcijama američkih radnica ona je uobličila zahtjev za obilježavanjem jednog dana u godini kada bi žene lobirale za svoje interese. Na Konferenciji je sudjelovalo preko stotinu žena iz 17 zemalja, predstavnica sindikata, socijalističkih partija, klubova radnica, te tri žene koje su bile izabrane u Finski parlament. Prijedlog Clare Zetkin jednoglasno je usvojen a rezultat je obilježavanje Dana žena.
Na Konferenciji je ponovo potvrđena važnost prava glasa za žene i to onog koji neće biti utemeljen na vlasničkim pravima. Neki su socijalisti, naime, držali da bi se pravo glasa za žene lakše ostvarilo preko ostvarivanja vlasničkih prava dok su se drugi, među kojima su Njemica Clara Zetkin i Ruskinja Alexandra Kollontai, borili da ostvarivanje tog prava bude neizostavan i zaseban dio socijalističkog programa.
Zatraženo je i univerzalno pravo glasa – za sve odrasle žene i muškarce. Jedna od odluka konferencije je i da se noćni rad proglasi štetnim za zdravlje žena. Tomu su se usprotivile radnice iz Švedske i Danske kojima je, kako su tvrdile, upravo noćni rad neophodan izvor prihoda. Zatraženo je i da se prava udanih majki izjednače sa pravima samohranih, za što se žestoko borila Alexandra Kollontai, no njezini napori nisu urodili plodom.
1911. – Kao rezultat odluka u Kopenhagenu , Dan žena obilježen je prvi puta 19. 03. i to u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj. Slavilo ga je više od milijun žena i muškaraca. Zahtijevali su ne samo pravo glasa za žene nego i omogućavanje prava na rad, profesionalno usavršavanje i ukidanje spolne diskriminacije
Ni tjedan dana kasnije 25. 03. 1911. u tragičnom je požaru u New Yorku poginulo više od 140 radnica, uglavnom talijanskih i židovskih imigrantica. Događaj koji je bio posljedica loših radnih uvjeta imat će snažan utjecaj na radno zakonodavstvo Sjedinjenih Američkih Država.
1913.-1914, Rusija – Kao dio mirovnog pokreta koji je počeo djelovati u sumrak Prvog svjetskog rata, Ruskinje su po prvi put obilježile Dan žena i to zadnje nedjelje u veljači 1913. godine. Drugdje se u Europi Dan žena slavio na sam 8. ili oko 8. marta, bilo kao antiratni prosvjed bilo kao izraz solidarnosti ženama Rusije.
1917, Rusija – Rusija je ostala bez 2 milijuna svojih vojnika. Ruskinje ponovno biraju zadnju nedjelju veljače za obilježavanje Dana žena i zahtijevaju pravo na «kruh i mir». Politički vrh Rusije pokušao je spriječiti prosvjed no žene su svejedno krenule. Ostalo je povijest…
Četiri dana poslije ruski je car je abdicirao a privremena vlada zagarantirala ženama pravo glasa. Ta je povijesna nedjelja, po julijanskom kalendaru koji je bio u upotrebi u Rusiji, pala na 23. 02 a po gregorijanskom, koji se inače koristio, na 8. 03, uzeta kao dan kada će se u cijelom svijetu obilježavati međunarodni praznik - Dan žena.

Rođena ja kao Klara Ajzner u malom selu Viderau (Saksonija). Kao kćerka seoskog učitelja i majke domaćice još kao mala devojčica suočila se sa problemima tadašnjih bednih uslova života radnika. Zahvaljujući vezama njene majke, Klara je bila jedna od prvih žena u Nemačkoj kojoj je bilo dozvoljeno da se vaspitava za učiteljicu. Nastavu je pohađala u Lajpcigu u klasi gospođe Auguste Šmit, osvedočenog borca za prava žena, i završila odličnim uspehom.
U Lajpciju se upoznala i sa krugom ruskih studenata, gde je srela i svog budućeg životnog saputnika Osipa Cetkina. U ovom krugu diskutovalo se o novim socijalističkim idejama. Čitali su se socijaldemokratski članci i posećvali kongresi. Klara se priključila ideji socijalističke partije (SAP) Nemačke.
1878. godina bila je godina socijalističkih zakona u Nemačkoj. Od strane carskog Kancelara SAP je zabranjena zakonom: „Protiv nastojanja socijaldemokratije koja mogu biti štetna po društvo.“ Istovremeno je zabranjena socijademokratska štampa, socijaldemokratske organizacije i sindikati koje je osnovala ova partija.
Klara je preuzimala najrazličitije pozicije i poslove kao kućna učiteljica, međutim zbog svog beskompromisnog stava veoma brzo je zapadala u konflikt i davala otkaze. Osip Cetkin je uhapšen nakon policijske racije na jednom tajnom Kongresu socijaldemokrata i proteran iz zemlje.
1883. godine Klara se preselila u Pariz kako bi opet bila sa Osipom. Ona je uzela njegovo prezime, ali se nikada nije udala za njega kako ne bi izgubila nemačko državljanstvo. U Parizu su na svet došli i njihovo dvoje dece Maksim i Kostja. Porodica je živela na rubu egzistencijskog minimuma, a preživeli su samo zahvaljujući solidarnosti pre svega ruskih prijatelja, koji su također bili angažovani u socijalističkom pokretu. U godinama njenog boravka u Parizu Klara je izučila za posao novinarke i prevodioca. Upoznala se sa vođama međunarodnog pokreta radnika, proširila svoje horizonte i prilagodila se principima marksizma. Kada se Osip teško razboleo, bilo je to za Klaru najteže doba: pored brige za decu i egzistencijalno održanje porodice, Klara je negovala svog gotovo nepokretnog supruga, koji je umro 1889. godine.
Na II Internacionali održanoj u Parizu 1889. godine, u čijoj je organizaciji pomagala i Klara, održala je referat o pravima žena koji je doprineo tome da se žene još više angažuju u socijaldemokratskom pokretu. Knjiga “Pitanje prava žena i radnica današnjice” koja se pojavila iste godine postavila je osnove za socijalističku teoriju emancipacije žene. Ona je u toj knjizi zastupala tezu da su socijalizam i feminizam veoma usko povezani. Cetkinova je veoma oštro branila pravo žene na rad, čak i pred nekim svojim kolegama koji su smatrali da se rad žena mora ukinuti, jer umanjuje plate muškarcima. Dosadašnje teorije socialista o pravima žena Cetkinova je proširila i zahtevom da se žene moraju osloboditi nadmoći muškaraca.
"Oni koji su se svojom čašću pred licem čovečanstva obavezali na oslobođenje, ne smeju dopustiti da cela jedna polovina ljudskog roda zbog ekonomske i socijalne zavisti bude osuđena na ropstvo. Onaj ko želi dopustiti tlačenje radnika od strane kapitalista, dopustiće i tlačenje žene od muškarca; a ona će ostati potlačena sve dok ekonomski ne bude nezavisna. Jedan od nezaobilaznih uslova za ovo oslobođenje i nezavisnost je rad. Ukoiko je cilj da žena postane slobodno ljudsko biće, onda ženama ne treba oduzimati rad, niti skraćivati njihovo radno vreme, a ni ograničavati oblasti u kojima žene mogu raditi, osim u nekim sasvim retkim slučajevima.”
1890. godine ukinuti su zakoni o zabrani socijalista. Cetkinova se vratila nazad u Nemačku. 1892. godine u Nemačkoj je dobila ponudu na mesto urednika socijaldemokratskog časopisa „Jednakost“, koji je vodila sledećih 25 godina. Istovremeno je počela uređivati i dodatak za žene u časopisu „Lajpciške narodne novine“. Time je ona bila društveni centar i megafon rastućeg proleterskog pokreta žena. Ona se zalagala za politizovanje radnica u smislu socijalizma.
Klara Cetkin borila se za ekonomsku nezavisnost radnica i svih žena uopšte. S tim u vezi bilo je i pravo na jednake plate za isti posao, pravo na organizovanje u sindikate i interesne saveze, kao i pravo na ustanove za brigu o deci. Istovremeno ženama je trebalo biti dodeljeno jednako političko pravo kao muškarcima. Kasnije se sa jednakom žustrinom zalagala za osvajanje prava glasa, tako da je ovaj zahtev preuzet u program socijademokratske pratije. Internacionalni dan žena koji je po prvi put uveden 1911. godine povezuje se sa Cetkinovom.
Istovremeno, Cetkinova se zalagala za poboljšanje uloge i položaja žena u porodici. Do tada je “život žene stajao pod znakom potiskivanja od strane porodice”. S tim u vezi brak dve osobe trebalo bi postaviti na temelje međusobnog dopunjavanja i potpomaganja. Oba roditelja bila su odgovorna za odgoj dece, a odgoj sam trebao bi biti oslobođen od stereotipa uloga polova.
"Kako muškarac i žena pripadaju jedno s drugim pri stvaranju deteta, tako i pripadaju jedno s drugim pri odgoju deteta, jer odgoj je drugo stvaranje deteta i u mnogo slučajeva i važniji deo stvaranja deteta, a kasnije čoveka. [...] S tim u vezi, htela bih sasvim jasno naglasiti dužnost roditelja, da svoje devojčice i dečake ne odgajaju sa predrasudama, koje kažu da postoje poslovi koji su nedostojni muškarca, ali odgovaraju ženama. Devojčice i dečaci treba da obavljaju sve poslove koje za njih donosi domaćinstvo sa jednakom spretnošću i zadovoljstvom.”
Cetkinova je odobravala razvod braka, „slobodnu ljubav“ i prekid trudnoće, kao privatne i lične odluke, te se zalagala protiv dvostrukog morala. Ona sama 1900. godine udala se za 18 godina mlađeg pesnika i slikara Fridriha Cundela i živela je zajedno sa njim i svoja dva sina u Štutgartu.
Kada je vodstvo socijaldemokratske partije odobrilo rat, Cetkinova se javno izjasnila protiv toga i od samog početka se zalagala za reformistički kurs. Kada je napravila letke sa pozivom na Konferenciju žena i zaustavljanje rata, uhapsili su je zbog veleizdaje zemlje. Ipak, zbog mnogobrojnih protesta puštena je iz pritvora.
Unutrašnjo-partijske rasprave o pravcu nemačkih socijaldemokrata, koje su započele pitanjem o ratu, završile su rascepljenjem: grupa „radikalnih levičara“ koja se okupila oko Karla Libknehta i Roze Luksemburg osnovala je 1917. godine tzv. „Nezavisni socijademokratsku partiju (USPD)“, koja je kasnije postala KPD – Komunistička partija Nemačke. Ovoj grupi pripadala je i Klara Cetkin, koja je bila bliska prijeteljica Roze Luksemburg. Redakcija časopisa „Jednakost“ joj je nakon pristupanja ovoj grupi oduzeta. U KPD-u je Cetkinova od 1919. do 1924. godine bila članica Centralnog komiteta, gde je zastupala umereno krilo stranke. Istovremeno ona je počela sa osnivanjem KPD-ovog pokreta žena. Opet je uređivala ženski časopis koji je bio blizak stranici („Komunistkinja“). 1921. godine na Drugoj međunarodnoj konferenciji žena izabrana je za voditeljicu zapadnoevropskog međunarodnog sekretarijata Komiterne žena u Berlinu.
1920.-1933. bila je poslanica nemačkog KPD-a u nemačkoj Skupštini. U jednom od svojih govora još 1932. godine ona je upozoravala na opasnost od fašizma: i zahtevala sedinjenje svih demokratskih snaga: "Zahtev ovog časa je zajednički i jedinstven front svih radnika kako bi se pobedio fašizam, kako bi na taj način zarobljeni i iskorišteni dobili moć i snagu njihovih organizacija, i pravo na psihički život. Pred ovom obavezujućom istorijskom potrebom moraju ustuknuti sva politički, sindikalno, religiozno razdvojena stanovišta. Svi koji su ugroženi, svi koji pate, svi koji traže svoje oslobođenje pripadaju u jedintveni front za brobu protiv fašizma i njegovih pristalica u vladi!"
Njeno stalno mesto boravka od 1924. bila je Moskva. Tamo je vodila sekretarijat žena III Internacionale. Kao protivnica Staljina trpela je političku izolaciju, iako je bila predmet opšteg divljenja. I u poodmaklo doba, skrhana od bolesti do same smrti 1933. godine ostala je aktivna u politici. Sahranjena je u Kremlmaueru.

"Socijalistkinje moraju znati, da je pri današnjem ekonomskom razvoju rad žene neophodan; da prirodna tendencija rada žena ukazuje na to da radno vreme, kojem se svaka osoba mora posvetiti, za ženu ili skraćuje ili da bogatstva društva rastu; da se ne radi o radu žene koji po svom kvalitetu i u konkurentnom odnosu sa radom muškarca određuje niže plate za ženu, već da se radi o iskorištavanju rada žena od strane kapitalista.

Oni koji su se svojom čašću pred licem čovečanstva obavezali na oslobođenje, ne smeju dopustiti da cela jedna polovina ljudskog roda zbog ekonomske i socijalne zavisti bude osuđena na ropstvo. Onaj ko želi dopustiti tlačenje radnika od strane kapitalista, dopustiće i tlačenje žene od muškarca; a ona će ostati potlačena sve dok ekonomski ne bude nezavisna. Jedan od nezaobilaznih uslova za ovo oslobođenje i nezavisnost je rad. Ukoiko je cilj da žena postane slobodno ljudsko biće, onda ženama ne treba oduzimati rad, niti skraćivati njihovo radno vreme, a ni ograničavati oblasti u kojima žene mogu raditi, osim u nekim sasvim retkim slučajevima.

"Kako muškarac i žena pripadaju jedno s drugim pri stvaranju deteta, tako i pripadaju jedno s drugim pri odgoju deteta, jer odgoj je drugo stvaranje deteta i u mnogo slučajeva i važniji deo stvaranja deteta, a kasnije čoveka. Zbog toga je neophodno da duhovna i običajna snaga koju muškarac ima na svojoj strani, te ista ta sa ženske strane deluju u harmoniji i doprinesu što boljem razvoju ličnosti deteta. Zbog toga mi svečano objavljujemo da delo odgoja deteta ne sme biti isključivo samo delo majke, već mora biti zajedničko delo roditelja [...].

Kroz način na koji se roditelji odnose prema radu i najmlađem i najnježnijem detetu mogu usaditi misao da za socijalnu vrednost postoji samo jedna vrsta rada, društveno potreban i drušveno koristan rad. S tim u vezi, htela bih sasvim jasno naglasiti dužnost roditelja, da svoje devojčice i dečake ne odgajaju sa predrasudama, koje kažu da postoje poslovi koji su nedostojni muškarca, ali odgovaraju ženama. Devojčice i dečaci treba da obavljaju sve poslove koje za njih donosi domaćinstvo sa jednakom spretnošću i zadovoljstvom."
D
"Zahtev ovog časa je zajednički i jedinstven front svih radnika kako bi se pobedio fašizam, kako bi na taj način zarobljeni i iskorišteni dobili moć i snagu njihovih organizacija, i pravo na psihički život. Pred ovom obavezujućom istorijskom potrebom moraju ustuknuti sva politički, sindikalno, religiozno razdvojena stanovišta. Svi koji su ugroženi, svi koji pate, svi koji traže svoje oslobođenje pripadaju u jedinstveni front za brobu protiv fašizma i njegovih pristalica u vladi! [...]"