Narodni heroji

Prvi narodni heroj proglašen je februara 1942, neposredno pošto je odlukom Vrhovnog štaba uvedeno zvanje narodnog heroja. Orden narodnog heroja ustanovljen je Ukazom Vrhovnog komadanta NOV i POJ 15.08.1943.godine o odlikovanjima u NOV, dodjeljivan je onima koji su pokazivali osvjedoceni heroizam na bojnom polju ili u drzanju pred neprijateljem. Takvih je bilo mnogo među borcima i rukovodiocima oružane borbe, ljudi i žena svih uzrasta i zanimanja svih nacionalnosti. Samo najhrabrijima je pripalo ovo zvanje. Narodnim heroja proglašeno je 1322 ucesnika oruzane revolucije, 19 stranih državljana (16 građana SSSR, i pojedan Poljak, Čeh i Italijan), 32 jedinice i ustanova, 4 društveno političke organizacije.
Večina narodnih heroja bili su muškarci 1231, dok je žena bilo 91.
Prema politickoj pripadnosti vecinom su bili komunisti. Oko 97% poginulih i strijeljanih narodnih heroja bili su komunisti, a takodjer i svi koji su prezivjeli oruzanu revoluciju:
članovi KPJ 1284. clanovi SKOJ-a 18 i neorganizovanih ili nepoznate politicke pripadnosti 20.
Podaci o zanimanju narodnih heroja uvjerljivo ilustriraju širinu oružane revolucije. Najviše je bilo rudara i industrijskih radnika 34%, studenti i đaci čine 19 % svih narodnih heroja, poljoprivredni radnici 18%, stručnjaci svih profila 13%, studenti i đaci čine polovinu intelektualaca među narodnim herojima.
Rudari, industrijski i njima slični radnici 452,
poljoprivrednici i njima srodni radnici 236,
radnici u trgovinama i uslugama 33,
oficiri i podoficiri jugoslovenske vojske i žandari 82
administracija i njima srodni službenici 78
pravnici 64
profesori i ucčtelji 54
inžinjeri i ljekari 27
ostali stručnjaci i umjetnici 29
studenti 184
đaci 66
domacice 14
nepoznato 5
Starosna struktura narodnih heroja govori i mladosti naše revolucije. Polovina narodnih heroja je otisla u rat sa manje od 25 godina, a samo njih 325 je imalo više od 30 godina.
Od ukupnog broja poginulih i umrlih narodnih heroja 42% su bili mlađi od 16 do 26 godina, 38 % su imali 26 do 34 godine. Tri četvrtine narodnih heroja bili su mlađi od 34 godine, 25 među njima nisu imali ni 20 godina u trenutku pogibije, a troje su bili mlađi od 17 godina.
Skojevka Milka Bosnić je imala samo 15 godina kada je poginula poslije svog podviga- skidanja ćebeta sa partizanskog tenka prilikom desanta na Drvar maja 1944. godine.
Milka Bosnić je posljednji proglašeni narodni heroj u Jugoslaviji 1974. Ogromma većina narodnih heroja proglasena je poslije rata. Najvise ih je proglaseno 1953. Zatim 1954, 1955. Josip Broz Tito dobio je jedini ovaj orden jedanput 1944. i dva puta poslije rata.
Broj proglašenih heroja po godinama je

1942. god. 16
1943. god. 20
1944.god. 27
1945. god. 88
1946. god. 6
1947. god. 1
1948. god. 41
1949. god. 51
1950.god. 1
1951.god. 356
1952. god. 100
1953. god. 633
1955. god. 2
1956.-1974 16
Poginuli prema godini borbe i prema uzrastu

Od 955 palih heroja, 77 % izgubilo je život u direktnoj oružanoj borbi s neprijateljem. Oko 15 % je streljano ili nastradalo u zatvorima i logorima, a oko 7 % je umrlo poslije rata od posljedica rata ili mučenja u zatvorima.
Prema godini rata, najviše narodnih heroja je poginulo 1943 — gotovo 30 %, a zatim 1942 — 27,5 %. Neposredno poslije rata poginulo je 9 narodnih heroja, mahom u obračunu s ostacima neprijateljskih bandi, a neki i nesretnim slučajem. 55 narodnih heroja je izvršilo samoubistvo da ne bi pali neprijatelju u ruke.

Mjesto rođenja i stradanja narodnih heroja
Najveći broj narodnih heroja rođen je u Hrvatskoj — 21,9 %, zatim u Bosni i Hercegovini
— 20,6, u Crnoj Gori — 18,7, u Srbiji bez pokrajina 15, u Sloveniji 11,05 %. Najviše poginulih i strijeljanih narodnih heroja je iz Bosne i Hercegovine —23,1 %, Srbije
— 21, Hrvatske i Crne Gore — po 20 %. Najviše narodnih heroja je poginulo u Bosni i Hercegovini — 32 %, u užoj Srbiji — 19, Hrvatskoj 18, Sloveniji 12, Crnog Gori 8,
Makedoniji 5, Vojvodini 2 i na Kosovu 1 %. Od ukupnog broja narodnih heroja, relativno je najviše poginulih s Kosova (85 %). To jest 11 od 13 proglašenih. Taj procent u užoj Srbiji iznosi 78%, u Bosni i Hercegovini 77% a kod ostalih se kreće od 73 u Crnoj Gori do 65 %, u Hrvatskoj.

Živih narodnih heroja u 1957. je bilo 410, u 1975. 367, a u 1981, 343 narodna heroja.

Albahari Abrahama Nisim

Rođen je 28.01.[[1916]].god. u [[Tešanj| Tešnju ].Gimnaziju je završio u [[Sarajevo | Sarajevu ]]. U višim razredima gimnazije došao je u vezu sa napredno orjentisanim omladincima i učestvovao u akcijama radničkog pokreta. [[1936]]. god. po Zakonu o zaštiti države, osuđen je na godinu dana strogog [[zatvor]]a, koji je izdržao u beogradskoj "Glavnjaći" i na Adi Ciganliji u [[Beograd]]u.
Pošto je aktivno radio kao član Mjesnog komiteta KPJ u Sarajevu, početkom [[1941]].god, nekoliko mjeseci proveo je u koncentracionom logoru u Ivanjici. Bio je jedan od najzapaženijih organizatora i ucesnika demonstracija [[27. juli| 27.07.]. u Sarajevu. Organizovao je ustanak, vršio je razne partijske zadatke. Ubrzo po ustanku i sam je otisao u partizane.
Bio je pomočnik politickog komesara bataljona, a potom sekretar Okružnog komiteta KPJ za Romaniju, član Oblasnog komiteta KPJ za Istočnu Bosnu i šef Odjeljenja za zaštitu naroda za oblast Trećeg korpusa.
Poslije oslobođenja zemlje Nisim je obavljao mnoge partijske i državne zadatke. Bio je načelnik odjeljenja u Centralnom komitetu Komunističke partije Bosne i Hercegovine, ministar u Vladi Narodne Republike Bosne i Hercegovine i najzad član Izvršnog komiteta CK Saveza komunista Bosne i Hercegovine.

Antoncic Mate Milan.... Velebit
Rodjen je 02.10.1918. u Gospicu. poticao je iz siromasne porodice. Zavrsio je osnovnu skolu i 4 razreda gimnazije. zavrsio je podoficirsku skolu. Sluzbovao je u Skoplju kao rukovodilac administracije artiljerijske baterije. Ovdje je stupio u kontakt sa naprednom omladinom i radnickim pokretom. Komunistima koji su sluzili vojsku u njegovoj bateriji pomagao je tako sto je unistavao dokumente koje je policija slala za njima iz njihovih mjesta stanovanja.
1939. je odbio da sa svojim vodom puca u demonstrante koji su u skoplju demonstrirali protiv okupacije Albanije od strane Italije. uhapsen je i zatvoren. Poslije izlaska iz zatvora premjesten je u kraljevo. Povezao se sa naprednim radnicima tvornice vagona. ukljucio se u rad njihovog sportskog drustva zeljeznicar.
posto su pocele pripreme za oruzani ustanak po direktivi Partije odlazi na Goc i tu ucestvuje u prvim oruzanim akcijama na podrucju Kraljeva.
21.01.1941, postavljen je za komadanta pratecih orudja. Prilikom napada na Teslic na novu 1943.god., uspjeh napada je doveden u pitanje. On je na celu bataljona jurnuo u grad. zauzeo topove i tako pomogao zauzimanje grada. U proljece 1944. postavljen je za komadanta VI licke proleterske divizije.
Po zavrsetku rata zavrsio je Visu vojnu akademiju u SSSR-u i Visu vojnu akademiju JNA.. obavljao je visoke vojne duznosti korpusa Armije i u saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu. Penzionisan je kao general-potpukovnik JNA. nosilac je Partizanske spomenice 1941. i vise ratnih i mirnodopskih odlikovanja. narodnim herojem proglasen je 20.12.1951. god.

Mirce Acev
Mirce Acev rodjen je 20.10.1915 u Oreovcu , Prilep , Makedonija. Clan KPJ bio je od 1940. U NOB stupio je 1941, a za narodnog heroja proglasen je 29.07.1945.
Mirce Acevje bio jedan od istaknutih rukovodilaca KP NOP u Makedoniji. Odrastao je u revolucionarnoj porodici, koja je kroz nekoliko generacija dala vise boraca
Mirce Acev je bio jedan od najistaknutijih rukovodilaca Komunisticke. Pohadjajuci bitoljsku gimnaziju prisao je naprednomomladinskom pokretu. Svoju aktivnost razvio je na beogradskom univerzitetu, a poslije u prilepskoj partijsoj organizacijiji, u kojoj je radio poslije dolaska sa studija iz Beograda. Proganjan je zbog svog rada . i 1940 je presao u ilegalu. Bio je clan pokrajinskog komiteta KPJ za Makedoniju. Radio je sa drugom iz studentskih dana,stefanom Naumovim. U Bitolju je radio na stvaranju partizanskih odreda i vojnih komiteta na terenu
Pocetkom 1942 godine postaje sekretar Privremenog pokrajinskog komiteta KPJ za Makedoniju. U drugoj polovini 1942 godine, ozivjele su partizanske akcije u Makedoniji ponovo ozivjele, Mirce Acev u okolini Prilepa i Velesa rukovod i borbama protiv okupatora i domacih izdajnika. Prilikom vrsenja odgovornih zadataka zarobila ga je fasisticka policijia u Velesu, decembra 1942 godine, zajedno sa Strasom Pindzurom ,koji je bio narodni i heroj.
Nakon mucenja strijeljan je u skopskom zatvoru. Jedinica NOV Makedonije dobila je po njemu ime bataljon "Mirce Acev".

Stjepan Abrlić
Rođen 10.04.1914 u Drezniku kod Slunja. Kamenorezački radnik. Član KPJ od početka 1941.U NOB stupio 1941. Poginuo aprila 1943 u selu Lisoviću.
Stjepan Abrlić je radio u Beogradu kao kamenorezački radnik.
Prije odlaska u Kosmajski partizanski odred, avgusta 1941, ucestvovao je u diverzsantskim akcijama u Beogradu.
Prvo je bio borac,zatim desetar. Sa odredom presao je u Sandžak, u februara 1942 godine vratio se ipostao kurir između Okruznog komiteta KPJ za Mladenovac i srezova - Šumadije.
Bio je jedan od najhrabrijih boraca u odredu. Odred mu je povjeravao najteze zadatke i uvijek bio siguran da ce ih on izvršiti. Prilikom povratka odreda iz Sandžaka, u okolini Valjeva i Rudnika, u selu Tresnjevici, svojim primerom je povukao sve borce da jurisaju na nadmocnijeg neprijatelja
Kada je veza Kosmaj - Sumadija bila ucvršcena, Steva je, početkom 1943 godine, bio odredjen za politickog komesara jedne cete Kosmajskog partizanskog odreda.
Aprila iste godine cetu su u selu Lisovicu (Barajevo, Beograd) napale i opkolile jake snage Nemaca i Ijoticevaca. Pri proboju iz obruca, Steva je - nalazeci se u prvim linijama cete - u jurisu poginuo.

Rodjen 23.12.1890 u Drnisu.
Skolovao se u Drnisu, Splitu i Zadru. Pravne nauke studirao je u Pragu, gdje je, 23 jula 1914 godine, promovisan za doktora pravnih nauka. Poslije Prvog svjetskog rata, kao clan Narodnog vijeca u Drnisu, izdaje proglas o demokratizaciji i socijalizaciji narodne uprave. Godine 1918, pred dolazak Italijana u Drnis, prelazi u Zagreb, dolazi u dodir sa socijalistickim prvacima i ubrzo postaje sef Ureda za izbeglice iz Istre. Pri formiranju Pokrajinske vlade postaje najpre povjerenik za socijalna pitanja Hrvatske, a zatim nacelnik - socijalnog osiguranja SUZOR-A u Zagrebu. Jednim referatom ucestvuje u izradi Zakona o socijalnom osiguranju (1922 godine)..... Adzija je bio predsjednik Stranke radnog naroda u Zagrebu (1938 godine). Kao predsjednik Inicijativnog odbora Jedinstvene radnicke stranke Hrvatske, on je rijecju i perom stalno radio na okupljanju i objedinjavanju svih rodoljubivih i naprednih opozicionih politickih grupacija i stranaka u Narodnom frontu. Bozidar Adzija je bio aktivan napredan publicist. suradjivao je u mnogim naprednim listovima i casopisima ("Pregled", "Odjek", "Nase novine", "Novi list", "Ilegalni politicki vjesnik"). Bio je i dopisnik raznih stranih listova: njemackih, italijanskih i ceskih. Objavio je nekoliko politickih publikacija: "Kapitalizam i socijalizam", "Deset godina ruske revolucije", "Od Platona do Marksa", "Karl Marks",
" U godinama 1936 i 1938 dvaput je odgovarao pred Sudom za zastitu drzave; proveo je deset mjeseci u logoru u Lepoglavi. I u logoru Adzija je nastavio svoju revolucionarnu djelatnost. Iz tamnice je izasao bolestan, decembra 1940 godine, a vec u noci izmedju 30 i 31 marta 1941 ponovo je, po nalogu Maceka i Subasica, uhapsen. Kada su neki gradjanski politicari intervenisali da bude pusten, Adzija je rekao predstavnicima rezima: "Ne, prvo iz tamnice pustite moje drugove koje sam ja "zaveo", a onda tek mogu da razmotrim i eventualno prihvatim vasu odluku". Posle deset dana provedenih u Kerestinackom logoru, Adzija je, zajedno sa istaknutim komunistima Ognjenom Pricom i Otokarom Kersovanijem, predat "vitezu" Kvaterniku, ministru unutrasnjih poslova upravo formirane ustaske Nezavisne Drzave Hrvatske. Tri mjeseca kasnije, 9 jula 1941 godine, strijeljan je u Maksimirskoj Sumi u Zagrebu. Prema izjavi ljekara koji je prisustvovao strijeljanju, Adzija se pred samo strijeljanje okrenuo svojim drugovima i rekao im: "Budimo srecni, drugovi, sto umiremo za nase komunisticke ideale. Zavrsimo nase zivote poklikom:
"Zivio komunizam !"
Za narodnog heroja proglasen 26.07.1945.

Rodjen je 06.12.1919.god. u selu Vlahovic u okolini Gline. Ucio je stolarski zanat. Okupacija zrmlje ga je zatekla na odsluzenju vojnog roka, U aprilu 1941 zatekao se kod kuce.Tu se povezao sa komun istima i ukljucio se u organizovanje ustanka. 23.07.1941. bio je u sastavu prve ustanicke grupe na Baniji. Tog dana uskocio je krpz prozor zgrade opstine, zarobio je opstinskog biljeznika i uzeo 6 pusaka koje su pripadale opstini. 1941. god. postao je clan KPJ i vodnik voda odreda Vasilja Gacese, a u martu 1942. komadant banijske proleterske cete.
sa svojom patrolom, iako iznenadjen unistio je grupu ustasa i u Sumaricu donio 3 puske. Sutradan je ustasko domobranska grupa napala logor u Sumarici. Taj napad im je propao. Tada je nastala pjesma.

Sumarice, oj zelena goro
ustase te nece proci skoro.

Maja 1942. na Baniji je djelovala narodna vlast, AFZ, SKOJ. Demonja je sa proleterskom cetom, po naredjenju otisao u Slavoniju, da tamo pomogne borbu. Nikola je tu nizao pobjede:kamensko, Gojiolo, Spanovica, Vocin, Ludbreg , Cazma...
1943. skocio je na neprijateljski tenk i unistio ga. U naletu jurisa za oslobadjanje Cazme 1943. u naletu unistio je cio njemaqcki bataljon onesposobio je 20 kamiona, zarobio 4 topa.
06.09.1944. pao je kao komadant 12. divizije, potpukovnik legendarni junak Slavonije i Banije u jurisu na celu svoje divizije u Slavonskoj Pozegi.
Za narodnog heroja prioglasen je 19.06.1945.

*Ko izdao, braco, te junake,koji pocnu na nase krvnike, spopala ga bruka Brankovica, casne poste za psa ispostio, grob se njegov propa na ta svijet...*
I ako mgo godina ranije receno..vazi i za one koji su izdali junake Drugog svetskog rata !!

Ne dajmo da padnu u zaborav !!

Dan pobede...hoce li fukara opet da izbegne prisustvo na proslavi u Moskvi..? Dan borca je na pragu...? Dan ustanka...?....ali sinje kukavice....*svi junaci nikom ponikose i u crnu zemlju pogledase...*.....???

[




img]https://2img.net/h/i162.photobucket.com/albums/t252/nasayu/6.jpg[/img]

Rođen je 12. decembra 1914. u Pakoštanima kod Zadra, Hrvatska. Još kao učenik klasične gimnazije u Splitu pristupio je revolucionarnom radničkom pokretu i istakao se u mnogim političkim akcijama koje je organizirala Komunistička partija. U osamnaestoj godini postao je član KPJ. Zbog političke aktivnosti bio je pod prismotrom režima. Na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je studirao filozofiju, godine 1935. uhapsili su ga i, na osnovu Zakona o zaštiti države, osudili na godinu dana zatvora.
Poslije izlaska iz zatvora Maks Baće nesmanjenom energijom nastavlja političku aktivnost; a 1936. godine, kada je planuo građanski rat u Španiji, on medu prvim Jugoslavenima odlazi u pomoć Španskom narodu i republici. U Španiji je ostao za sve vrijeme građanskog rata, ističući se na raznim bojištima u redovima internacionalnih brigada, hrabrošću i sposobnošću, kao borac i kao politički radnik.
Poslije građanskog rata, s ostalim pripadnicima internacionalnih brigada, prešao je na teritoriju Francuske. Bio je interniran u koncentracioni logor, odakle je 1940. godine pobjegao i ilegalno se prebacio u Jugoslaviju.
Dolaskom u Split, odmah se uključio u politički rad. Po zadatku partije, organizira razne akcije uperene protiv režima, priprema članove Partije i SKOJ-a za obranu zemlje. Aktivno radi u Pokrajinskom komitetu KPH za Dalmaciju.
Poslije okupacije zemlje Baće je jedan od istaknutih organizatora narodnooslobodilačkog pokreta i partizanskih jedinica u Dalmaciji. Za vrijeme formiranja prvog mosorskog partizanskog voda, 1941. godine, teško je ranjen i ilegalno upućen u Split na liječenje. Čim je ozdravio, uključio se u organiziranje partizanskih jedinica u Dalmaciji. U stvaranju partizanskih jedinica dolazilo je do izražaja revolucionarno iskustvo koje je Maks Baće stekao u predratnoj revolucionarnoj borbi, naročito u Španskom građanskom ratu.
Istaknuti je vojni rukovodilac. Kada je, aprila 1942. godine, formiran štab četvrte operativne zone NOV Hrvatske, Baće je postavljen za operativnog oficira štaba, a u februaru 1943. godine za komandanta Grupe partizanskih odreda Dalmacije; na toj dužnosti ostaje do početka augusta iste godine, kada je preuzeo dužnost političkog komesara Operativnog štaba za Dalmaciju. Prilikom formiranja 8. dalmatinskog korpusa, 7. oktobra je preuzeo dužnost načelnika štaba, a u januaru 1944. godine komandira snagama NOVJ za obranu luke Vis.
Baće je jedan od potpisnika Sporazuma o predaji talijanske divizije, "Bergamo" u Splitu, 12. septembra 1943. godine. Kao predstavnik 8. korpusa, nekoliko puta je putovao u Italiju zbog dogovora i suradnje sa savezničkim jedinicama.
Rezervni je general-pukovnik JNA. Posle oslobođenja obavljao je niz visokih državnih dužnosti: jedan je od rukovodilaca UDB-e, ministar pomorstva u Saveznoj vladi, ambasador FNRJ u Japanu do 1954. godine, a od 1955. godine poslanik FNRJ u Švedskoj. Na petom zasjedanju Generalne skupštine OUN član je delegacije FNRJ. Bio je predsjednik odbora Savezne narodne skupštine, potpredsjednik Sabora Hrvatske i dr. Izvjesno vrijeme bio je i član CK KPH. Kasnije je otišao u mirovinu.
Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i većeg broja visokih odlikovanja.

Narodnim herojem proglašen je 24. jula 1953. godine.