Žene u NOB-i

U kulturnom pogledu zene su potiskivane zbog proslosti . Bile su nepismene u velikom procentu. Od drustvenih aktivnosti bile su odvojene zbog zenskog fanatizma. Komunisticka partija Jugoslavije je i u predratnom periodu nastojala da ukljuci zene u revolucionarni pokret, mada posebnih komunistickih organizacija zena nije bilo. U organizovanju prvih organa narodnre vlasti ucestvovale su zene.
Pod rukovodstvom KPJ osnivane su organizacije zena koje su bile razlicite jer su i uslovi bili drugaciji u pojedinim krajevima Jugoslavije, ali su ciljevi bili isti: oslobadanje zena od okupatora, ali i od njene zavisnosti i neravnopravnog polozaja u drustvu. One se masovno ukljucuju NOP kao borci, vojni i politicki rukovodioci, doktori, bolnicarke, poslanici u novim narodnim skupstinama, a posebno kao aktivni ucesnici rada u pozadini Fronta.
Organizacije zena se formiraju na istoj osnovi kao i organizacije Narodnog Fronta, ciji su kolektivni clanovi. Na odgovarajucim skupovima osnivaju se opstinski, mjesni i gradski odbori zena, a poslije velikih uspjeha postignutih u borbi 1941-1942. godine doslo je do stvaranja posebne organizacije Antifasistickog Fronta zena (AFZ) Jugoslavije.
U Bosanskom Petrovcu odrzana je Prva zemaljska konferencija AFZ 0 6. decembra 1942. godine. Pozdravni govor je odrzao generalni sekretar KPJ Josip Broz Tito koji je visoko ocjenio ulogu zena u narodnooslobodilackom ratu i to izrazio recima:
"Ja se ponosim time sto stojim na celu Armije u kojoj ima ogroman broj zena. Ja mogu kazati da su zene u toj borbi po svom heroizmu, po svojoj izdrzljivosti, bile i jesu na prvom mjestu i u prvim redovima i svim narodima Jugoslavije cini cast sto imaju takve kceri."
Zene su dale ogroman doprinos borbi za oslobodenje: u ratu je bilo vise od 100.000 boraca - zena od kojih je oko 25.000 poginulo; preko 600.000 zena odvedeno je u logore i tamnice gdje su se pokazale kao cvrsti borci revolucije. Iz rata je izaslo preko 2.000 oficira, 91 heroj, zauzimajuci odgovorna mjesta u politickom i drustvenom zivotu. Za svoje zasluge odlikovane su Ordenom narodnog oslobodenja Jugoslavije. Isto tako veliki doprinos dale su zene i u periodu poslije rata kada je trebalo raditi na rasciscavanju rusevina, otklanjanju posljedica rata, u Socijalistickok gradnji nove Jugoslavije.

POVEDI ŽENSKI ROD U NARODNO OSLOBOILAČKU BORBU! SMRT FAŠIZMU I KAPITALIZMU SLOBODA NARODU!!!

POVEDI ŽENSKI ROD U NARODNO OSLOBODILAČKU BORBU!!! SMRT FAŠIZMU I KAPITALIZMU SLOBODA NARODU!!!

Kerin Alojza Milka Pohorska Milka

Rođena je 1. januara 1923. godine u Velikom Podlugu, u opštini Leskovec kod Krškog, Slovenija. Porodica je posjedovala imanje srednje veličine, od koga je ipak teško živjela, jer je otac umro mlad, a mati ostala sama s petoro djece. Milka je u rodnom selu pohađala osnovnu školu, a zatim još četiri razreda Građanske škole u Krškom. Posle završenog školovanja, s majkom je radila na imanju.

Još prije 1941. Milka se u svom zavičaju povezala s predratnim revolucionarom Francom Pacekom, i to naročito posle njegovog povratka iz koncentracionog logora u Bileći. Pacek ju je počeo uvoditi u politički rad, pa su njih dvoje, u ljeto 1941, bili najistaknutiji organizatori narodnooslobodilačkog pokreta u Krškom i okolini. Posle razbijanja ilegalne grupe članova Partije i skojevaca u Krškom, koji su većinom postrijeljani kao taoci 30. jula 1941, Milka Kerin i Franc Pacek su se povukli preko tadašnje njemačko-talijanske granice u Dolenjsku, u partizanski logor Novomeštanske ćete u Gorjancima. Izvjesno vrijeme su se zadržali i na partizanskom položaju na Frati.

Iz Novomeštanske čete, koja je krajem oktobra imala svoj logor na Brezovom Rebru, oni su se tih dana uputili s partizanskom patrolom na Kozjansko, vjerojatno na vezu sa Štajerskim bataljonom. Dvadeset šestog oktobra 1941. patrola je izdajom otkrivena, i Milka je pala Nijemcima u ruke. Žandarmerijska stanica Kozje ju je potom predala u sudski zatvor u Krškom. Odatle je 12. decembra prebačena u sudski zatvor u Mariboru, a 7. januara 1942. u logor na Bori u. Tu se odmah povezala s ilegalnom organizacijom u logoru, i naročito se zbližila s grupom skojevki iz Rusa. Kad je, 28. aprila 1942, s njima u većoj grupi puštena iz logora i nastanila se kod svoje sestre Angele u Slovenjgradecu, ona je ostala s ruskim skojevkama u vezi.

Poslije šestosedmičnog boravka u Slovenjgradecu, Milka je morala u Saksoniju, u Erenfridersdorf, k majci, koja je u međuvremenu tamo iseljena s porodicom. Međutim, ona je 2. augusta 1942. otputovala u Ruše, i preko grupe ruskih skojevki otišla u Rusku partizansku četu.

S Ruskom četom je, u jesen 1942, učestvovala u svim njenim akcijama na obroncima severnog i istočnog Pohorja i s njom, se 3. novembra 1942, pridružila legendarnom Pohorskom bataljonu.

Kerin je, još u ljeto 1941, Franc Pacek kao kandidata primio u članstvo KPS. Posle dolaska u Pohorski bataljon, ona je najprije bila sekretar ćelije u 1. četi, a kasnije politdelegat ženskog voda. Svojim drugarstvom, odanošću i hrabrošću postala je omiljena među suborcima. U bataljonu nije ostala dugo. U novembru je nekoliko dana bila na terenu u Razborju. Posle teške borbe Pohorskog bataljona, 3. decembra 1942, u Josipdolu kod Ribnice na Pohorju (kad je, prilikom napada na policijsku stanicu, teško ranjen komesar Druge grupe odreda Dušan Kveder Tomaž, i posle probijanja iz obruča narednog dana na Skrivnom hribu, ona je, kao bolničar dodjeljena u sanitetski bunker u Škalskim Cirkovcima, gdje je u zimu 1942/43.

Dušan Kveder bio na lječenju. Tako ona nije učestvovala u posljednjoj bici Pohorskog bataljona, 8. januara 1943, na Osankarici.

Početkom marta 1943, Milka Kerin se vratila u operativnu jedinicu. Na Limbarskoj gori se priključila Zasavskom bataljonu, iz njega je u maju 1943. prešla u Savinjski bataljon Kamniško-zasavskog odreda, gdje je najprije bila vodnik, a kasnije komesar bataljona. U drugoj polovini juna 1943, stigla je na Pohorje u 2. pohorski bataljon.

Kad je, pred kapitulaciju Italije, došlo u Dolenjskoj do obimne koncentracije Slovenskih partizanskih jedinica, sredinom augusta1943. i na Pohorju se izdvojila iz 2. pohorskog bataljona veća grupa, koja je otišla na Moravsku, priključila se 6. SNOUB Slavka Šlandera i s njom se probila preko Save na Dolenjsku. S tom grupom je s Pohorja otišla i Milka Kerin. Međutim, ona tada nije otišla u Dolenjsku, već je ostala na Moravskom, u sklopu Pokrajinskog komiteta KPS.

Sedamnaestog oktobra 1943, Milka Kerin je delegat štajerskih žena-boraca na 1. kongresu Slovenačke antifašističke lige žena, u Dobrniču, u Dolenjskoj. Na kongresu je govorila u ime štajerskih žena-boraca i aktivista. Sačuvano je svjedočanstvo kako je jednostavnim riječima opisala njihov rad i muke.

Posle formirana 11. SNOB Miloša Zidanšeka, 8. januara 1944, Milka Kerin je kao partizan treći put došla na Pohorje. U brigadi se, kao zamjenik komesara bataljona, uključila u 1. bataljon. S brigadom je učestvovala u mnogim borbama na kraju zime i u proljeće godine 1944. U borbi, u noći između 30. aprila i 1. maja 1944, kad je 11. SNOB Miloša Zidanšeka, u sklopu operacija 14. divizije u Štajerskoj, u silovitom napadu razbila njemačko uporište u Misinju, Milka Kerin se naročito istakla.

U julu 1944, Milka Kerin je izvjesno vrijeme bila na partijskom tečaju na Moravskom. U svoju jedinicu se vratila u danima kad je počelo oslobađanje gornje Savinjske doline. Uz put je dospjela u brigadu Slavka Šlandera, i s njom 31. jula učestvovala u napadu na Ljubno. Na kraju borbe, kad je Ljubno bilo gotovo već oslobođeno, smrtno ju je pogodio neprijateljski metak.

Narodnim herojem proglašena je 21. jula 1953. godine.

Končar Nikole Dragica

Rođena je 1. januara 1915. godine u selu Jošanu, Korenica, Hrvatska. Njeni roditelji, Jelena i Nikola Stojić, bili su najbogatiji seljaci u krbavskoj dolini. Pošto je završila osnovnu školu u selu i 4 razreda gimnazije u Korenici nastavila je školovanje u gimnaziji u Gospiću, ali bez uspjeha. Poslije toga, roditelji je Šalju u Zagreb, gdje se najprije zapošljava kao službenik u Pošti, zatim kao radnica u tvornici papira i papirnih vrećica "Jugoslovensko dioničko društvo Bates", a od oktobra 1935. kao pisar u automehaničarskoj radionici Stjepana Krušnjaka, da bi se, augusta 1937, zaposlila u „Simensu", u odjeljenju za elektromotore.

U Zagrebu se upoznala sa svojim zemljakom Radom Končarom, budućim sekretarom CK KPH, koji ju je uključio u revolucionarni radnički pokret. Najprije ju je učlanio u radničko sportsko društvo "Metalac", a u aprilu 1936. i u Savez metalaca. Od tog vremena, zajedno s Radom i sama, smišljeno i uporno agituje među radnicima da se učlanjuju u sindikat. Odlazi među radnike i u druge fabrike. Uz to, čita marksističku literaturu, sama uči da bi učila druge, a piše i tekstove za "Ženski svijet".

S Radom se vjenčala 24. februara 1938. Ubrzo Poslije toga, postala je član KPJ, i kao već zreo borac za radnička prava nastavila da se bori za ostvarenje revolucionarnih ciljeva radničke klase, zbog čega je uživala veliki ugled među radnicima. Isticala se u svim demonstracijama, štrajkovima i drugim akcijama koje je pokretala i kojima je rukovodila KPJ u Zagrebu.

Zbog revolucionarnog rada, zagrebačka policija ju je progonila, hapsila i zlostavljala.

Prvi put je bila uhapšena 28. decembra 1938, i u naredne dvije godine još pet puta. U jesen 1940. godine postala je plaćeni funkcioner u URS-.u. I kada su, 30. decembra, zabranjeni URS-ovi sindikati, ona je 2. i 3. januara 1941. obišla desetak zagrebačkih tvornica, zbog organiziranja protestnih demonstracija, a sama je 4. januara povela protestnu kolonu na Kvaternikov trg, kada je i šesti put uhapšena. Svjedočanstvo o tome ostavila nam je policija, koja je u svom izvještaju napisala: "Dana 4. I o. g. oko 18,20 sati pokušali su na Kvaternikovom trgu neki pojedinci da proizvedu demonstracije vičući komunističke povike, ali je taj pokušaj u samom početku onemogućen. Povedenim izvidima je ustanovljeno da se tu naročito istaknula Dragica Končar, privatna namještenica, inače poznata komunistkinja i supruga ilegalca Rada Končara. Ista je nakon izvršenih izviđa kažnjena s 30 dana zatvora i izgonom iz Zagreba 3 godine".

Iako prognana u Liku, Dragica se već Poslije desetak dana vraća u Zagreb, i pod imenom Štefica Kolak i Dragica Mihelić, od februara 1941. živi i radi ilegalno najprije kao član maksimirskog, a od jeseni te godine kao član črnomeračkog rejonskog partijskog komiteta, a naredne godine i kao član Mjesnog komiteta KPH Zagreb. Poslije okupacije, u uslovima ustaškog terora, često mijenjajući ilegalne stanove, Dragica primjerno izvršava partijske zadatke. Bila je neustrašiva žena i borac dorastao najtežim iskušenjima. U isto vrijeme, s puno majčinske nježnosti pripremala se za dolazak djeteta. Pod tuđim imenom, 4. marta 1942, u porodilištu u Petrovoj ulici, rodila je sina, i dala mu, po ocu, ime Rade, koji je upravo tih dana u Šibeniku očekivao presudu i izvršenje smrtne kazne. Poslije izlaska iz bolnice, sina — najmlađeg "ilegalca" u drugom svjetskom ratu — prihvatile su druge ilegalke i ilegalci, a sama je nastavila da izvršava partijske zadatke, mijenjajući stan veoma često, i pored toga, sredinom augusta 1942, ustaški agenti uspijevaju da je uhapse u Črnomercu i sprovedu u zatvor u Savskoj cesti, gdje su je mučili. Dragica se držala herojski: nije rekla ni riječi. Ne uspevši da iznude bilo kakvo priznanje, ustaše su je 21. augusta 1942. bacile vezanu, s drugog kata, u zatvorsko dvorište.

Narodnim herojem proglašena je 23. jula 1952. godine

Antifasisticki front zena osnovan je 06.12. 1942.godine u Bosanskom Petrovcu. To je zenska drustveno politicka organizacija. Na Balkanu pocetkom XX vijeka polozaj zene bio je karakteristican po njihovoj podredjenosti u patrijarhalnom drustvu. Potiskivane su iz javnog i kulturnog zivota. Vecinom su bile i smatrano je da je mjesto zeni u kuci.

Jos prije 1918. godine u svim zamljama postojale su zenske humanitarne, vjerske i profesionalne organizacije, sa izrazenim podjelama na vjerskoj i nacionalnoj osnovi. Ukoliko su neke od tih organizacija i sadrzavale neku od feministickih ideja, ona je ostajala u drugom planu ili je potpuno zanemarena.
Zene socijaldemokratkinje djelovale su u radnickim partijama ili drustvima i u sindikalnim organizacijama. Oni su u to vrijeme kako je to bila praksa u svim socijaldemokratskim partijama, zahtjeve za ravnopravnost zena podredjivali zahtjevima za oslobodjenje radnicke klase, polazeci od klasicnog shvatanja da ce oslobodjenje zena biti automatska posljedica klasnog oslobodjenja.
U aprilu 1919. Doslo je do ujedinjenja socijaldemokratkinja iz Srbije i Hrvatske osnovan je aprila 1919, u okviru Socijalisticke radnicke partije (komunista) - SRPJ (k) / Sekretarijat zena socijalista (komunista). Prema Statutu Sekretarijata, on se smatra dijelom partijske cjeline i priznavao je program SRPJ (k) u kome je, pored ostalog, stajalo da se SRPJ (k) bori za jednaka prava svih, bez razlike pola i porijekla, za pravnu i politicku jednakost svih gradjana bez razlike pola kao i za aktivno i pasivno biracko pravo svih gradjana i gradjanki starijih od 20 godina. Medjutim statut Sekretarijata iskljucuje izricito oslikavanje posebnih zenskih organizacija, a sam Sekretarijat se smatra "tehnicko - izvrsnim odborom u agitaciji i organizaciji zena". Sekretarijat je do kraja 1920. godine razvio zapazen rad na organizovanju zena komunista u pojedinim mjestima u okviru postojecih partijskih organizacija. Izdavao je svoj list "Jednakost".
Istovremeno kada je osnovan pomenuti Sekretarijat, u Beogradu je aprila 1919. godine, osnovano i feministicko, nestranacko udruzenje Drustvo za prosvecivanje zena i zastitu njenih prava. U jesen iste godine takvo drustvo osnovano je i u Sarajevu. Cilj tih udruzenja bio je prosvecivanje i da se radi na ostvarivanju njihovih gradjanskih i politickih prava. Drustvo izdaje svoj list "Zenski pokret".
U svim zemljama, ranije osnovana zenska drustva obnavljala su svoj rad i na inicijativu svog Srpskog naroda zenskog saveza (osnovan jos 1906.) odrzan je njihov prvi Kongres u Beogradu na kome je osnovan Narodni zenski savez Srpkinja, Hrvatica i Slovenki. Savez je okupio sva nacionalna, prosvetarska i humanisticka drustva, njih oko 200, na jednoj sirokoj platformi koja je podrazumjevala rad na razvijanju humanog, etickog, kulturnog, feministicko - socijalnog i nacionalnog rada. Po svojoj centralistickoj organizaciji i po metodama rada Savez je bio pobornik integralnog jugoslovenstva.
Savez se po osnivanju uclanio u Medjunarodni zenski Savez (ICW) u cijem je radu aktivno ucestvovao i prilagodjavao se tadasnjim medjunarodnim feministickim standardima, pa je i on 1922. utvrdio svoj detaljniji program rada.
Program je sadrzavao sljedece tacke:
• Rad na narodnom jedinstvu;
• rad na izjednacenju zene sa muskarcem u privatnom i javnom pravu, na zastiti zenske radne snage s obzirom na njen prirodni poziv majke;
• ostvarenje principa za jednak rad, jednaka zvanja i jednake nagrade;
• rad na zastiti djece i omladine, za jednako vaspitanje muske i zenske djece u skoli i u kuci;
• borba za jednak moral za zene i muskarce, kao i borbu protiv alkoholizma i prostitucije.
Ovaj Savez je od 1929. godine djelovao pod imenom Jugoslovenski zenski savez, a od 1936. godine izdaje svoj list "Glasnik Jugoslovenskog zenskog saveza".
Na drugom kongresu ovog Saveza 1920. izdvojile su se delegatkinje onih udruzenja koje su imale feministicke programe ili su se u svom radu zalagale za ravnopravnost zena (oko 26 drustava). One su u okviru Narodnog zenskog saveza osnovale feministicku sekciju i odredile njen nacelni program za nekoliko narednih meseci. Program je obuhvatio tematske kurseve, predavanja i konferencije posvecene gradjanskom vaspitanju zene, zatim nedeljne zabave, citanje knjizevnih djela, kao i predavanje o higijeni zene i djeteta.
Drustvo za prosvecivanje zene prosirilo je svoje zadatke i promjenilo ime u Zenski pokret. Sa Splosnjim zenskim drustvom iz Ljubljane i Udruzenjem jugoslovenskih zena iz Zagreba, drustvo je 1923. godine organizovalo skupstinu feministickih drustava u Ljubljani. Na toj skupstini osnovana je Alijansa zenskih drustava u drzavi SHS, sa ciljem da se izbore za politicka prava zena, kako bi njihovim posredstvom reformama i promjenama starih i donosenjem novih zakona uticala na promjene obicaja i na ostvarenje potpune jednakosti izmedju muskaraca i zena. Stoga Alijansa na prvo mjesto stavlja borbu za pravo glasa, zatim priznanje poziva zene - majke i domacice za produktivan poziv, za ekonomsku nezavisnost udate zene, za priznavanje jednakog roditeljskog starateljstva oca i majke nad djecom, za osiguranje izdrzavanja majke i djeteta putem zakona, zatim za izmjenu nasljednog prava u korist zene, za opste osiguranje majke, za bolju zastitu zenske radne snage i za uvodjenje zenskih inspektora rada u preduzeca, za slobodno napredovanje u pozivima kojima se zene bave, kao i za slobodan pristup u politicki zivot. Alijansa je aktivno saradjivala u Medjunarodnoj Alijansi za prava glasa zena (IAW).
I Drustvo za prosvecivanje zena i Narodni zenski savez i Sekretarijat zena socijalistkinja (komunista) 1919. i 1920. godine odrzavale su razne konferencije, zborove i predavanja posvecene ravnopravnosti zena, a posebno pravu glasa, nastojeci da se u novi Ustav koji je bio u pripremi to pravo prizna zenama. Zborovi za zensko pravo glasa, veoma posjeceni, odrzavani su u svim vecim gradovima u Jugoslaviji i koristeni su da se prikaze tezak i neravnopravan polozaj zena svih slojeva u kraljevini. Za vrijeme zasjedanja Ustavotvorne skupstine odrzano je vise protestnih zborova zena u vise gradova. Sa protestnog zbora u Beogradu, kome su prisustvovale delegatkinje iz vise gradova i svih krajeva Jugoslavije, podnesena je Ustavotvornoj skupstini rezolucija, ali o njoj Skupstina nije raspravljala.
Komunistickoj partiji zabranjen je rad 1921. godine, pa su zene iz Sekretarijata zena presle na rad uglavnom u drustvo za prosvecivanje zena, a mladje nesto kasnije u Udruzenje studentkinja beogradskog univerziteta , koje je osnovano 1922. godine sa pravom rada samo na beogradskom univerzitetu. Cilj ovog drustva bio je pruzanje materijalne pomoci siromasnim studentkinjama, osnivanje doma za studentkinje, podsticanje na strucni rad, kao i rad na samoosvescivanju studentkinja u cilju ostvarivanja ravnopravnosti. Feministicke organizacije osnivane su i dalje izmedju dva rata. Tako su organizacije Jugoslavije, Bugarske, Cehoslovacke, Poljske, Rumunije i Grcke osnovale Malu zensku atlantu (1923). Program ove antante je feministicki, a osnovana je radi razmjene iskustva i zajednickog nastupanja u borbi za mir u Internacionalnoj ligi za mir i slobodu.
Zensku stranku osnovala je grupa mladih intelektualki 1927. godine, koje su bile nezadovoljne nacinom rada i sporoscu Zenskog saveza i Alijanse. Stranka je nastupila vrlo borbeno i za kratko vrijeme svoga postojanja odrzala je u Srbiji vise dobro posjecenih zborova za zensko pravo glasa. Upravo kada se stranka pocela bolje organizovati, u Jugoslaviji je suspendovan Ustav i zavedena diktatura 06. januara 1929. godine, pa je ova stranka kao i sve druge politicke stranke morala da obustavi svoj rad, a kasnije ga nije ni obnovila.

Krajem 1927.godine osnovano je Udruzenje univerzitetski obrazovanih zena, koje je imalo svoje sekcije u Beogradu, Sarajevu, Skoplju, Sapcu i Kragujevcu. Stitilo je profesionalne interese zena, zalagalo se za napredovanje zena u sluzbi i trazilo promjene u gradjanskom pravu. Izradile su vrijednu "Bibliografiju zenskih pisaca u Jugoslaviji" (do 1936. godine). Od 1931. godine u Jugoslaviji djeluje i posebna zenska organizacija Liga zena za mir i slobodu. Clan je medjunarodne lige za mir i slobodu. Diktatura je u medjuvremenu postepeno slabila, i pored svih represalija nije se mogla odrzati jer su otpori u mnogim dijelovima zemlje bili intenzivni i neprekidni. Ubistvo kralja Aleksandra Karadjordjevica u Marselju 1934. godine, ubrzalo je rad na obnovi politickih partija i pripreme za novi Parlament koji su odrzani 1935. godine. I Komunisticka partija Jugoslavije, iako jos uvijek u ilegalstvu, unapredila je svoj rad. Slijedeci politiku Narodnog fronta koji je sredinom tridesetih godina nastajao u nekim zemljama Evrope u otporu fasizmu i nacizmu, KPJ je u zenskom pitanju modifikovala svoje stavove.
Ostajuci i dalje na pozicijama da je zensko pitanje klasno - ona se odrekla iskljucivosti u pogledu organizovanja zenskih programa i nacina njihovog rada. Umjesto rada sa zenama u okviru partijskih organizacija, KPJ upucuje svoje clanice i simpatizerke, da osnivaju posebne zenske organizacije, da se ukljucuju u rad postojecih organizacija, gdje god za to postoje uslovi osnivaju zenske sekcije, odbore, aktive i slicne organe, koji bi se bavili sasvim konkretnim programima rada na prosvecivanju i kulturnom uzdizanju zena.
Omladinska sekcija zenskog pokreta osnovana 1935. godine u okviru drustva Zenski pokret bila je mjesto gdje su se okupljale studentkinje iz Udruzenja studentkinja, mlade zene svih zanimanja, iz skola, kancelarija, fabrika, banaka, trgovina, iz raznih profesionalnih i sindikalnih organizacija i tu su one mijenjale svoja iskustva i dobijale podstrek za rad. Program Zenskog pokreta sa svojom naglasenom aktivnoscu u borbi za zenska prava svih zena, bez obzira na rasu, vjeru, narodnost i politicka shvatanja davao je dovoljno osnova da se zene okupe na platformi borbe protiv fasizma, pa je Omladinska sekcija postala mjesto za okupljanje antifasistkinja.
U Hrvatskoj je na inicijativu KPJ u Zagrebu 1936. godine osnovano Drustvo za prosvjecivanje zena koje je okupljalo zene svih slojeva. Slicna drustva osnivaju se i u drugim gradovima u Hrvatskoj. U Sloveniji je 1939. godine osnovan "Medjunarodni odbor slovenackih zenskih drustava" koji je koordinirao rad zenskih organizacija uclanjenih u Jugoslovenski zenski Savez ili "Zenski pokret" i drugih samostalnih zenskih organizacija, osim klerikalnih. Sve ove organizacije u Jugoslaviji djelovale su na razne nacine: predavanjima o polozaju zena, izucavanjem pojedinih pitanja iz oblasti ekonomije, politike, istorije i sl. Organizovale su razne tecajeve i priredbe. One su s jedne strane povezane u zenski pokret i vrlo su intenzivno djelovale na ostvarivanje programa zenske ravnopravnosti, a sa druge strane podsticale su zene da se u raznim drustvenim grupacijama, strucnim profesionalnim, omladinskim, sindikalnim pa i u politickim partijama postavljaju svoje probleme u cilju da ih one prihvate kao svoje. Tako na pr. Samostalna demokratska stranka u okviru drustva za prosvecivanje sela, "Seljacko kolo" - osnovala je "Zensku sekciju", koja je razvila zapazen rad u selima Hrvatske, Bosne i Hercegovine. Zene se osim toga angazuju u mnogobrojnim aktivnostima u pokretu protiv fasizma, kao i na pr. u akcijama za pomoc Spanskom narodu, za pomoc pohapsenim antifasistima, u mirovnom i omladinskom pokretu, u predizbornim kampanjama, u cestim strajkovima i demonstracijama. Na taj nacin one se povezuju u antifasisticki pokret, pokret za slobodu i demokratiju i za nezavisnost zemlje. Grupa zena, opet pod uticajem KPJ pokrecu nezavisne zenske listove. U Beogradu 1936. godine pokrenut list "Zena danas" (izlazila je do 1976.). U Zagrebu je 1938. godine pokrenut "Zenski svijet", "Nasa zena" u Sloveniji 1940. godine (zamenila je feministicki zenski list koji je ranije izlazio). Ovi listovi sireni su u svim krajevima Jugoslavije i odigrali su veliku ulogu u podizanju svesti zena, u razmeni iskustava, u obavestavanju o svim politickim dogadjajima u zemlji i svetu, kao i u ukljucivanju zena u drustveno - politicki zivot.

2000 zena rudara 1934. godine ucestvovalo je u strajku rudara u Trbovlju, a 1935. demonstriralo je 5000 zena ispred njemackog konzulata u Zagrebu ( za mir i protiv fasizma), 1936. godine u akciji za mir i slobodu skupljeno je 600 000 potpisa zena. 1939. godine pokrenut je casopis «Zene danas», u kojoj se bore za pravo glasa. U ovoj akciji zene masovno ucestvuju.
Pocetkom ustanka ukljucuju se u borbu za oslobodjenje od okupatora. Tada pocinje i njihova borba za bolji polozaj u drustvu. Osnivaju se zenske organizacije. U NOP ukljucuju se kao borci,politicki rukovodioci, bolnicari ljekari. Posebno je potrebno naglasiti da pocinje njihova aktivnost u pozadini fronta. Organizacije zena formiraju se kao i organizacije Narodnog fronta (opstinski, mjesni i gradski odbori zena). Poslije uspjeha koji su postignuti 1941 i 1942. godine stvara se antifasisticki front zena Jugoslavije (AFZ).
Prva zemaljska konferencija odrzana je u Bosanskom Petrovcu (16.12.1942). Tada je formirana jedinstvena organizacija zena Jugoslavije (AFZ). Tom prilikom josip Broz Tito odrzao je pozdravni govor.
Ja se ponosim time sto stojim na celu armije u kojoj ima ogroman broj zena. Ja mogu kazati da su zene u toj borbi po svom heroizmu, po svojoj izdrzljivosti, bile i jesu na prvom mjestu i u prvim redovima i svim narodima Jugoslavije cini cast sto imaju takve kceri."
Na konferenciji je ucestvovalo 166 zena delegata sa oslobodjene i neoslobodjene teritorije. Izabran je Centralni odbor AFZ i istaknuti zadaci organizacije. Kada je oslobodjena zemlja AFZ je bio organizovan na podrucju cijele zemlje.
U periodu od 1941. do 1945. godine u redovima NOV-e ucestvovalo je oko 100000 zena od kojih je poginulo 25000, 40000 ranjeno, a 3000 zena ostalo je nesposobno za rad. U toku NOB oko 2000 zena postale su oficiri, vise od 1900 zena ima Partizansku spomenicu 1941, a ordenom narodnog heroja odlikovana je 91 zena. Na slobodnoj teritoriji u razlicitim akcijama
(sakupljanje hrane, odjece, sanitetskog materijala, obradjivale su zemlju...).

• U Bosni i Hercegovini konferencija zena odrzana je u avgustu 1941, a 1942. pomislja se na osnivanje jedinstvene organizacije zena na podrucju BiH koja je onovana u slobodnoj Foci 1942.
• U Crnoj Gori aktivno ucesce u NOP uzelo je oko 50000 zena, vise od 12000 je za manje od godinu dana proslo kroz zatvore i logore. Pokazale su nevidjenu hrabrost prilikom strijeljanja pred neprijateljem. Kongres AFZ Crne Gore i Boke Kotorske odrzan je 05.12.1943.
• U Hrvatskoj Zene su bile aktivne jos u pripremi ustanka. Posebno znacaj rad zena bio je u zagrebu i Splitu. Stupale su u NOV pa je 1942. formirana zenska ceta u Lici, gdje je situacija bila teska, zbog vojnih operacija koje su se tu vodile (IV neprijateljska ofanziva). Prva konferencija AFZ bila je u junu 1943. godine.
• U Makedoniji zene ucestvuju u organizovanju ustanka. Podnosile su zajedno sa muskarcima veliku pljacku bugarske politike. Ukljuzene u antifasisticki pokret dosta su doprinijele u pozadinskim radovima. Konferencija AFZ Makedonije odrzana je avgusta 1944.
• Osvobodilna fronta slovenackog naroda podrzavala je rad zena u pozadini. Aktivni su clanovi na slobodnoj i okupiranoj teritoriji u formiranju vlasti. Pruzale su pomoc iseljenicima i deportovanima koje su njemacki fasisti prisilno protjerivali iz Slovenije zeleci od nje napraviti germanizovanu teritoriju.
• U Srbiji organizacije zena bile su dio antifasistickog fronta. Poseban znacaj ima njihov otpor bratoubilackom ratu. Prva konferencija zena odrzana je u Beogradu januara 1945. godine.
• Zene su se organizovale po gradovima i selima Srema , kasnije Banata i Backe. Smotra zena antifasista odrzana je januara 1945. u Novom Sadu. One su se borile izmedju ostalog i za suzivot svih naroda koji su zivjeli na tom podrucju.
• Patrijarhalni mentalitet najvise se osjecao na Kosovu. Iako je KPJ nastojala da i tu ukljuci zene u rad, zene su ostale vecinom kod kuce. Tek marta 1945. seoski i gradski odbori zena se uoblicuju na Oblasnoj konferenciji zena Kosova.

Pored vidnih uspjeha u borbi zene su dale veliki doprinos u razvoju narodne vlasti, sirenju bratstva i jedinstva i prevazilazenju nacionalne mrznje na oslobodjenoj teritoriji.

Poslije rata odrzana su 3 kongrsa AFZ i to:
Prvi u julu 1945.u Beogradu na kome je bilo 960 zena delegata
Drugi 1948. na kome je bilo 826 zena delegatav i
Treci 1950. na kome je bilo 609 zena delegata
AFZ je predstavljao zene Jugoslavije u medjunarodnom pokretu zena, jedan je od osnivaca Medjunarodne demokratske federacije zena. Ukinut je na IV kongresu 1953. kao posebna zenska organizacija.
Razlicite organizacije i drustva koja se bave pitanjima od interesa za zene ujedinile su se u Savez zenskih drustava Jugoslavije,iz koga je nastala Konferencija za drustvenu aktivnost zena Jugoslavije. Osnovana je 1961. u Zagrebu. Djelovala je u sastavu SSRNJ (Savez socijalistickog radnog naroda Jugoslavije)

Zene revolucionarke
inicijativni odbor Antifasistickog fronta zena za Hrvatsku formiran je u septembru 1941. U ovom ovaj odbor cinile su Olga Zerdig-Kovacic, Vanda Novosel, Slava Ogrizovic.
Formiranju odbora AFZ-a Hrvatske prethodi djelovanje Komisije za rad medju zenama pri Centralnom komitetu KP Hrvatske. Ova je komisija osnovana 1940. Tada su u njoj Maca Grzetic, Olga Zerdig-Kovacic, Danica Gazi, Ruzica Turkovic i Marija Soljan. Ova komisija djelovla je svega nekoliko mjeseci. Na sjednicama su rjesavana aktuelna pitanja kao sto su:
»Zenski svijet« — list koji tretira problem zena,
»Drustvo za prosvjetu zena« i o radu i zadacima zenskih sekcija u URSS-u i SBOTIC-u i drugim organizacijama i drustvima u kojima Partija ima odgovarajuce pozicije i uticaj.
Komisija je organizovala i mnoge akcije. Sjednicama su cesto prisustvovali clanovi CK KP Hrvatske; Vladimir Bakaric i Karlo Mrazovic.
»Zenski svijet« izlazio je u Zagrebu. Zadatak mu je bio okupljati napredne zene i objasnjavati liniju Partije na pristupacan nacin.
U redakciji su bile Anka Butorac, Vanda Novosel, Magda Boskovic, Olga Zerdig-Kovacic, Bosiljka--Beba Krajacic, Marica Knezevic, Slava Ogrizovic, Slava Ocko i Ivana Reman. Urednica lista najprije je bila Slava Ocko, poslije nje Ivana Reman. List je imao velik broj pretplatnika i suradnika, zena s podrucja cijele Hrvatske. Posljednji broj lista »Zenski svijet« stampan je u martu 1941, tj neposredno prije okupacije, u 17.000 primjeraka. U listu vodila se ostra antifasisticka kampanja. Svi napisi upucivali su citaoce na liniju Narodnooslobodilacke fronte, za borbu protiv fasizma i odbranu zemlje. Dolaskom okupatora »Zenski svijet« je prestao izlaziti.
»Drustvo za prosvjetu zena« djelovalo je u Zagrebu nekoliko godina. Tokom 1940. i 1941. obuhvatalo je i gradove u pokrajini Sisak, Varazdin, Petrinju, Dugu Resu i jos neka manja mjesta. Posljednja, peta godisnja skupstina drustva odrzana je 23. Marta 1941, dakle kratko vrijeme prije no sto ce grad biti okupiran. Na skupstini su izabrane u odbor Vanda Novosel, Hana Pavelic, Magda Vernic, Magda Boskovic, Alma Komparic, Olga Milcinovic, Milica Markovic, Ema Cekuric i Tilda Bogdanov. Predsjednik odbora bila je Slava Ogrizovic, potpredsjednik Kata Pozun, tajnik Sanda Santic-Matijasic.
Do dolaskaokupatora I ustasa na vlast drustvo je organozovalo vise akcija.
Najznacajnije su bile »Borba protiv skupoce« — u organizaciji opste akcije radnika protiv skupoce koju je vodio URSS. Zatim su vrsene i mnoge samostalne akcije putem usmene agitacije medju zenama okupljenim na trznicama, u ducanima, pred kinematografima i na drugim mjestima. Clanice »Drustva za prosvjetu zena« sudjelovale su i u demonstracijama 1.maja1940. i na proslavi Dana zena.
Sa zenama koje nisu mogle dolaziti na redovne sastanke drustva spomenute aktivistkinje sastajale su se po privatnim stanovima. Poslije okupacije drustvo nije prestalo djelovati, ali je rad postao ilegalan.
Preko radija 08.04.1941. upucen je preko poziv zenama da se upisu bolnicarske kurseve i tako pomognu odbranu zemlje. Najaktivnije clanice formirale su tada manje grupe zena i redovno se s njima sastajale. Angazovane su ili u organizaciju Narodne pomoci i u mnogim drugim poslovima oslobodilackog pokreta u gradu. U jesen 1941. ove grupe postale su jezgro buduce masovne antifasisticke organizacije zena — AFZ.
Pored vec nabrojenih zena, u ovom razdoblju isticale su se aktivnoscu jos Kata Govorusic, Zlata Segvic, Vikica Tuckoric, Desa Devcic i Ivica Svare. U zenskim granama HSS aktivno su radile Ana Prokop, Rezika Bermanec, Vera Junc, Hanjia Juric, Melita Hercigonja, Milka Levnaic i Dragica Pavesic.
U »Hrvatskom srcu« djelovala je Melita Hercigonja, u SDS — Samostalnoj demokratskoj stranci — Lucija Borjan, u »Seljackom kolu« Milka Lasic, Ljubica Filipovic i Jela Jancic.
Clanice spomenutih ogranaka i drustava, osim nekih, nisu pristupile zenskoj ustaskoj lozi. Naprotiv, bile su od pocetka orijentisane antifasisticki.
Suradnja »Drustva za prosvjetu zena« ostvarena je i s hrvatskim knjizevnicama. Poslije osnivanja AFZ-a uclanjuju se u ovu revolucionarnu organizaciju i sve naprednije zene pisci. Mnoge postaju aktivistkinje narodnooslobodilackog pokreta, izmedju kojih neke daju u borbi i zivote. Tako je Ema Krajac uhapsena, odvedena u Jasenovac i poslije u Lepoglavu. Tamo je zaklana nekoliko dana prije oslobodjenja. Jana Ilijanic objesena je kao taoc u Sv. Ivanu Zelini. Marija Hanzevacki uhapsena je, tesko mucena i strijeljana pocetkom 1944. godine.
Aktivne su bile i Vera Luketic, Jana Koh i Stasa Jelic.
Radom zenske sekcije SBOTIC- prije okupacije a rukovodio je odbor u kojem su bile Mila Hercog, Nada Heiligstein, Sasa Zlataric, Terka Gojmerac-Richtman, Beska Turkovic... Rukovodilac sekcije bila je Marija Soljan. Politicki su izgradjivali zene i aktivizirali ih u sindikalnom radu.
Sastale su se, citale referate o razlicitim aktuelnim drustvenim i politickim problemima ili davale kulturno-umjetnicke priredbe. Na sastancima su raspravljale o ekonomskom i socijalnom polozaju zena, o polozaju zena u Sovjetskom Savezu, u kolonijalnim zemljama; recitovale su pjesme i diskutovale o literarnim djelima progresivnih autora. Sastancima je prisustvovalo obicno do 150 zena.
Na Dan zena 08.03.1941. zenska sekcija SBOTIC-a pripremala je proslavu. Uoci proslave sastale su se clanice odbora da jos jednom pregledaju program i referate. Na sastanak su iznenada provalili policijski agenti i otkrili neke ilegalne materijale. Tada su sve prisutne clanice odbora uhapsene. Mila Hercog i Beska Turkovic odvedene su poslije okupacije u ustaski logor. Mila Hercog nije se nikada vise vratila.
Organizacija AFZ-a djelovala je u svim predjelima grada. Isticale su se Marica Zastavnikovic, kurirka CK Hrvatske, Apolonija Lugaric, tresnjevacka aktivistkinja, Ankica Mokosek na Trnju, prof. Anina Tompa i mnoge druge zene, kojima su imena vec zaboravljena.
Grupom sestara pomocnica rukovodila je Marija Soljan. Na ovom sektoru radile su Janja Hrzenjak, Milunka Zorko, Stefica Stanic i Natasa Dodig. Na sastancima su proucavale lektiru koju su dobivale s oslobodjenog teritorija, a umnozavala se u Zagrebu. Citao se i Komunisticki manifest. Sakupljale su Narodnu pomoc u novcu, odjevnim predmetima i osobito u sanitetskom materijalu. Janja Hrzenjak u dva navrata prenijela je kovcege s odjevnim predmetima i sanitetskim materijalom do lickih partizana. Marija Soljan radila je s jos jednom grupom zena u kojoj su bile Fumica Fadel, Andjelka Martic i Lidija Soljan.
Pocetkom 1942. godine brojno i organizaciono stanje Antifasistickog fronta zena u Zagrebu bilo je:
Glavni odbor imao je 5 clanica. U formiranju su bili maticni odbori po rajonima: Tresnjevka, Trnje, Pescenica s okolicom, gradski centar, gornja Ilica s Kustosijom.
Domacice: 29 odbora sa 95 zena.
Cinovnice — drzavne i privatne — 12 odbora sa 43 zene.
Radnice: 14 odbora sa 60 zena — ostvaruju suradnju sa jos oko 200 simpatizera.
Studentice: organizacija AFZ obuhvaca i 4 fakulteta.
Srednjoskolke: organizacija AFZ obuhvaca 13 zagrebackih srednjih skola.
Ovo su samo osnove masovnog antifasistickog pokreta zena u Zagrebu. Inace su zene i djevojke djelovale na svim sektorima revolucionarnog rada zajedno s muskarcima. Medu komunistima i revolucionarima Zagreba mnoge su se izmedju njih istakle .
Nada Dimic, Marica Pataki, Dragica Hotko, Nada Heiligstein, sestre Zdenka i Rajka Bakovic ubijene su poslije zvjerskog mucenja na zagrebackoj policiji ili u ustaskim logorima. Sve su se primjerno drzale pred neprijateljem. Nada Dimic danas predstavlja simbol junacke djevojke, patriotkinje i revolucionarke. Ona je postala pojam i o njoj vise ne misle kao o osamaestogodisnjoj vedroj i lijepoj djevojci pred kojom bi, da je zivjela u drugo vrijeme, bio otkriven zivot sirokih mogucnosti. Izvrsavala je opasne revolucionarne zadatke i vrseci ih predano i pozrtvovno, morala je poginuti. Tako je u svakom liku poginulog borca, osobito ako je pao mlad, sadrzana i velicina i tragedija jednog doba koje je upravo od mladih zahtijevalo najvece zrtve.
Revolucija i pripada mladima. Oni su vise od ostalih sposobni i spremni predati joj se do posljednje konzekvence. Svoj tezak zivot ilegalnog partijskog: radnika Nada Dimic ne bi bila u ono doba zamijenila ni za kakav drugi zivot.
Anka Butorac, clan CK KP Hrvatske, bila je vec zrela zena. Svog druga — Blagoja Parovica — izgubila je u Spaniji. Od djeteta se morala rastati i prepustiti ga brizi drugih. Patila je u zatvorima i robijama, jos u bivsoj drzavi, mucila se po koncentracionim logorima poslije okupacije da bi na kraju pala pogodjena ustaskim metkom, vec na pragu slobodne partizanske zemlje.
Zacudo, danas te velike i istovremeno tragicne sudbine djeluju potresnije nego sto su djelovale u ono tvrdo, krvavo vrijeme. Tada se mnogo ginulo i svi su bili spremni na smrt.
Zenama i djevojkama bilo je teze nego muskarcima. Trpjele su najvise, i fizicki i osjecajno ...