Principi komunizma

Fridrih Engels
(1847.)

1. pitanje: Što je komunizam?

Odgovor: Komunizam je učenje o uvjetima oslobođenja proletarijata.

2. pitanje: Što je proletarijat?

Odgovor: Proletarijat je ona klasa društva koja svoj život održava jedino prodajom svoga rada a ne pomoću profita od bilo kakvog kapitala; klasa čija sreća i nesreća, život i smrt, cjelokupna egzistencija zavisi od potražnje rada, dakle, od izmjene dobrih i loših vremena za uposlenje, od kolebanja neobuzdane konkurencije. Jednom riječi, proletarijat ili klasa proletera jeste radna klasa devetnaestog stoljeća.

3. pitanje: Dakle, proletarijat nije postojao uvijek?

Odgovor: Ne. Siromašne i radne klase postojale su uvijek; radne klase su većinom bile siromašne. Ali takva sirotinja, takvi radnici, koji su živjeli pod navedenim prilikama, dakle, proleteri, nisu uvijek postojali, isto tako kao što ni konkurencija nije uvijek bila slobodna i neobuzdana.

4. Pitanje: Kako je nastao proletarijat?

Odgovor: Proletarijat je nastao industrijskom revolucijom, koja je u Engleskoj izvršena u drugoj polovini prošlog stoljeća i koja se od tada ponovila u svim civiliziranim zemljama svijeta. Ta industrijska revolucija bila je prouzrokovana pronalaskom parne mašine, različitih mašina predilica, mehaničkog razboja i čitavog niza drugih mehaničkih naprava. Te mašine, koje su bile vrlo skupe, i koje su mogli nabaviti samo krupni kapitalisti, izmijenile su cjelokupni dotadašnji način proizvodnje i potisnule su dotadašnje radnike na taj način što su mašine izrađivale robu jeftinije i bolje nego što su to mogli učiniti radnici sa svojim nesavršenim kolovratima i razbojima. Te mašine su cjelokupnu industriju predale u ruke krupnih kapitalista, a ono malo radnikovo vlasništvo (alate, razboje itd.) učinile su potpuno bezvrijednim, tako da su kapitalisti dobili gotovo sve u svoje ruke, a radnicima nije ostalo ništa. Time je za izrađivanje tkanina za odijelo uveden tvornički sistem. Kad je jednom bio dat poticaj za uvođenje mašinerije i tvorničkog sistema, taj sistem je bio vrlo brzo primijenjen na sve ostale industrijske grane, osobito na tiskanje tkanina i knjiga, grnčarstvo i industriju metalne robe. Rad je sve više bio dijeljen među pojedine radnike, tako da je radnik koji je prije izvršavao jedan dio rada sada izvršavao dio tog dijela. Ta podjela rada omogućila je da su se proizvodi mogli izrađivati brže i stoga jeftinije. Ona je djelatnost svakog radnika reducirala na vrlo jednostavan mehanički pokret ruke, koji se ponavlja svakog trenutka, pokret koji je mašina mogla učiniti ne samo tako dobro nego i mnogo bolje. Na taj način su sve industrijske grane, jedna za drugom, dospjele pod vlast pare, mašinerije i tvorničkog sistema, isto tako kao predenje i tkanje. Na taj su način oni dospjeli potpuno u ruke krupnih kapitalista, te je radnicima i ovdje oduzet posljednji ostatak samostalnosti. Osim prave manufakture, pod vlast tvorničkog sistema postepeno su sve više potpadali i zanati na taj način, što su i ovdje krupni kapitalisti sve više potiskivali sitne majstore podizanjem velikih radionica, pri kojima su ušteđeni mnogi troškovi, a i rad se mogao jako razdijeliti. Tako smo sada došli do toga da se u civiliziranim zemljama gotovo sve grane iskorišćavaju na tvornički način, da su gotovo u svim granama rada zanat i manufaktura potisnuti krupnom industrijom. Na taj način je dosadašnji srednji stalež, osobito sitne zanatlije, sve više upropaštavan, prijašnji položaj radnika sasvim je izmijenjen i stvorene su dvije nove klase, koje su postepeno progutale sve ostale, naime:
I. Klasa krupnih kapitalista, koja sada već u civiliziranim zemljama gotovo isključivo posjeduje sva sredstva za život, te sirovine i oruđa (mašine, tvornice) koja su potrebna za proizvodnju sredstava za život. To je klasa buržuja ili buržoazija.
II. Klasa siromašnih koji su upućeni na to da klasi buržuja prodaju svoj rad, da bi za to dobili sredstva za život potrebna za njihovo izdržavanje. Ta klasa se zove klasa proletera ili proletarijat.


5. pitanje: Pod kojim uvjetima se vrši ta prodaja proleterskog rada buržujima?

Odgovor: Rad je roba kao i svaka druga roba i stoga se njegova cijena određuje tačno po istim zakonima kao i cijena svake druge robe. Cijena neke robe, pod vlašću krupne industrije ili slobodne konkurencije, što je, kako ćemo vidjeti, isto, u prosjeku je uvijek jednaka proizvodnim troškovima te robe. Cijena rada je, dakle, isto tako jednaka proizvodnim troškovima rada. Troškovi proizvodnje rada sastoje se, međutim, upravo iz toliko sredstava za život koliko je potrebno da radniku omoguće da ostane sposoban za rad i da radnička klasa ne izumire od gladi. Za svoj rad, dakle, radnik neće dobiti više nego što je za tu svrhu potrebno. Cijena rada ili nadnica bit će dakle najniža, minimum koji je potreban za održavanje života. No, budući da su poslovna vremena čas gora, a čas bolja, on će dobiti katkad više, a katkad manje, isto tako kao što tvorničar za svoju robu dobiva katkad više, a katkad manje. Ali isto tako kao što tvorničar u prosječno dobrim i lošim poslovnim vremenima ne dobiva za svoju robu ni više ni manje od troškova njene proizvodnje, isto tako ni radnik neće prosječno dobiti ni više ni manje od tog minimuma. Ovaj ekonomski zakon nadnice provodi se utoliko strože ukoliko se krupna industrija više dokopava svih grana rada.

6. pitanje: Koje su klase radnika postojale prije industrijske revolucije?

Odgovor: Radne klase su živjele u različitim uvjetima i nalazile se u različitim položajima prema posjedničkim i vladajućim klasama, već prema različitim stupnjevima razvitka društva. U starom vijeku radnici su bili robovi posjednika, kao što su to još u mnogim zaostalim zemljama, pa čak i u južnom dijelu Sjedinjenih Američkih Država. U srednjem vijeku oni su bili kmetovi zemljoposjedničkog plemstva, kao što su još sada u Mađarskoj, Poljskoj i Rusiji. U srednjem vijeku i do industrijske revolucije bilo je osim toga u gradovima zanatlijskih kalfa, koji su radili kod sitnoburžoaskih majstora, a s razvitkom manufakture postepeno su se javljali manufakturni radnici, koje su već zaposlili krupniji kapitalisti.

7. pitanje: Po čemu se razlikuje proleter od roba?

Odgovor: Rob je jednom za uvijek prodan. Radnik se svakog dana i svakog sata mora sam prodavati. Pojedini rob, vlasništvo gospodara, ima uslijed zainteresiranosti toga gospodara osiguranu egzistenciju, koliko god ona bila jadna. Pojedini proleter, vlasništvo tako reći čitave buržoaske klase, kome njegov rad otkupljuju samo onda kad ga netko treba, nema osiguranu egzistenciju. Ta egzistencija osigurana je samo čitavoj radničkoj klasi. Rob se nalazi izvan konkurencije, proleter se nalazi u njoj i osjeća sva njena kolebanja. Roba tretiraju kao stvar a ne kao člana građanskog društva. Rob, dakle, može imati bolju egzistenciju nego proleter, ali proleter pripada jednom višem stupnju razvitka društva i sam se nalazi na višem stupnju nego rob. Rob se oslobađa na taj način ako od svih odnosa privatnog vlasništva ukine ropstvo i tako sam postane proleter; proleter se može osloboditi samo na taj način ako ukine privatno vlasništvo uopće.

8. pitanje: Po čemu se razlikuje proleter od kmeta?

Odgovor: Kmet posjeduje i iskorištava proizvodno oruđe, komad zemlje, zato što daje jedan dio prinosa, ili zato što izvršava neki rad. Proleter radi proizvodnim oruđima koja pripadaju drugome, za račun toga drugoga, za primitak jednog dijela prihoda. Kmet daje, radnik dobiva. Kmet ima osiguranu egzistenciju, proleter je nema. Kmet je izvan konkurencije, proleter je u njoj. Kmet se oslobađa ili na taj način da bježi u gradove i tamo postaje zanatlija, ili tako da umjesto rada i proizvoda daje posjedniku zemlje novac i postaje slobodan zakupac, ili na taj način da otjera svoga feudalca i da sam postane vlasnik, ukratko, tako što na ovaj ili onaj način ulazi u posjedničku klasu i u konkurenciju. Proleter se oslobađa time što ukida konkurenciju, privatno vlasništvo i sve klasne razlike.

9. pitanje: Po čemu se razlikuje proleter od zanatlije?

[nedostaje]

10. pitanje: Po čemu se razlikuje proleter od manufakturnog radnika?

Odgovor: Manufakturni radnik šesnaestog do osamnaestog stoljeća posjedovao je gotovo svagdje još oruđe za proizvodnju, svoj razboj, kolovrate za svoju porodicu i malo polje koje je obrađivao u slobodnim časovima. Svega toga proleter nema. Manufakturni radnik živi gotovo uvijek na selu, u više ili manje patrijarhalnim odnosima sa svojim posjednikom zemlje ili poslodavcem; proleter živi većinom u velikim gradovima i nalazi se prema svom poslodavcu u čistom novčanom odnosu. Krupna industrija istrže manufakturnog radnika iz njegovih patrijarhalnih odnosa, on gubi svoj posjed koji je još imao i tek na taj način sam postaje proleter.

11. pitanje: Koje su bile najbliže posljedice industrijske revolucije i podjele društva na buržuje i proletere?

Odgovor: Prvo, kako su uslijed mašinskog rada cijene industrijskih proizvoda postale sve niže, u svim zemljama svijeta bio je sasvim razoren stari sistem manufakture ili industrije koja se osnivala na ručnom radu. Sve polubarbarske zemlje, koje su dosad više ili manje ostale tuđe historijskom razvitku, čija se industrija dosad osnivala na manufakturi, sad su nasilno bile istrgnute iz svoje zatvorenosti. One su kupovale jeftiniju englesku robu i dopustile da propadnu njihovi vlastiti manufakturni radnici. Tako su se potpuno revolucionirale zemlje koje nisu učinile nikakav napredak hiljadama godina, kao npr. Indija, pa čak i Kina ide sada u susret revoluciji. Došlo se dotle da jedna nova mašina, danas izumljena u Engleskoj, kroz godinu dana lišava kruha milijune radnika u Kini. Na taj način, krupna je industrija međusobno povezala sve narode na Zemlji, a sva lokalna tržišta spojila u svjetsko tržište, svagdje je pripremila civilizaciju i napredak i dovela dotle da sve što se događa u civiliziranim zemljama mora djelovati na sve ostale zemlje tako da, oslobode li se sada u Engleskoj i Francuskoj radnici, onda to u svim drugim zemljama mora za sobom povući revolucije, koje će prije ili kasnije dovesti također do oslobođenja tamošnjih radnika.
Drugo, svagdje gdje je krupna industrija zamijenila manufakturu, razvila je buržoaziju, njeno bogatstvo i njenu moć u najvišem stupnju i učinila je prvom klasom u zemlji. Posljedica je toga da je svagdje, gdje se to dogodilo, buržoazija dobila u svoje ruke političku moć i potisnula klase koje su vladale do tada, aristokraciju, pripadnike cehova i apsolutnu monarhiju koja ih je zastupala. Buržoazija je uništila moć aristokracije i plemstva time što je ukinula majorat ili neprodajnost zemljoposjeda i sve plemićke povlastice. Ona je razorila moć pripadnika cehova time što je ukinula sve cehove i zanatlijske privilegije. Na njihovo mjesto postavila je slobodnu konkurenciju, tj. stanje društva u kome svatko ima pravo da se bavi bilo kojom industrijskom granom, pri čemu ga ništa ne može priječiti u tom poslu osim nedostatka potrebnog kapitala. Dakle, uvođenje slobodne konkurencije javni je proglas da su od sada članovi društva samo još utoliko nejednaki ukoliko su nejednaki njihovi kapitali, da je kapital odlučujuća snaga, i da su time kapitalisti, buržuji, postali prva klasa u društvu. Međutim, slobodna konkurencija je nužna za početak krupne industrije, jer je ona jedino društveno stanje u kome može nastati krupna industrija. Pošto je tako buržoazija uništila društvenu moć plemstva i pripadnika cehova, uništila je i njihovu političku moć. Isto tako kao što je u društvu postala prva klasa, ona se i u političkom obliku proklamirala prvom klasom. Ona je to učinila uvođenjem predstavničkog sistema, koji se osniva na građanskoj jednakosti pred zakonom, na zakonskom priznanju slobodne konkurencije, a u evropskim zemljama bio je uveden u obliku ustavne monarhije. U tim ustavnim monarhijama birači su samo oni koji posjeduju stanovit kapital, dakle samo buržuji. Ovi buržuji-birači biraju zastupnike, a ti buržoaski zastupnici biraju buržoasku vladu, pomoću prava da ne plaćaju porez.
Treće, industrijska revolucija je svagdje razvila proletarijat u istoj mjeri u kojoj je razvila buržoaziju. U istom razmjeru u kojem su buržuji postali bogatiji, u tom razmjeru su proleteri postali mnogobrojniji. Jer, kako se proleteri mogu zaposliti samo pomoću kapitala i kako se kapital umnožava samo onda kad zapošljuje radnike, porast proletarijata ide u korak s porastom kapitala. Industrijska revolucija skuplja u isti mah buržuje i proletere u velikim gradovima, gdje se industrija može najpovoljnije voditi, i tim gomilanjem velikih masa na jednom mjestu ona proleterima daje svijest o njihovoj jačini. Nadalje, ukoliko se industrijska revolucija više razvija, ukoliko se pronađe više mašina koje potiskuju ručni rad, utoliko krupna industrija više snizuje nadnicu, kao što je već rečno, na njen minimum, uslijed čega položaj proletarijata postaje sve više nepodnošljiv. Tako ona priprema revoluciju društva koju izvršuje proletarijat, s jedne strane, uslijed rastućeg nezadovoljstva, a s druge, uslijed rastuće moći proletarijata.

12. pitanje: Koje su bile dalje posljedice industrijske revolucije?

Odgovor: Krupna industrija je stvorila u obliku parne mašine i drugih mašina sredstva koja omogućuju da se industrijska proizvodnja u kratkom vremenu i s malo troškova poveća do beskonačnosti. Slobodna konkurencija, koja nužno proizlazi iz te krupne industrije, poprima uskoro uslijed te lakoće proizvodnje krajnje oštar karakter; mnogi kapitalisti bacili su se na industriju i za kratko vrijeme više je proizvedeno nego što se moglo potrošiti. Posljedica toga bila je ta da se proizvedena roba nije mogla prodati i da je nastala tzv. trgovačka kriza. Tvornice su se morale zatvoriti, tvorničari su bankrotirali, a radnici su ostali bez kruha. Svagdje je nastala najveća bijeda. Poslije stanovitog vremena, suvišni proizvodi su bili prodani, tvornice su opet počele raditi, nadnica je porasla, i poslovi su postepeno opet išli bolje nego ikada. Ali ne za dugo, robe se proizvelo opet suviše i nastala je nova kriza, koja je imala isti tok kao i prijašnja. Tako je od početka ovog stoljeća stanje industrije stalno kolebalo između epohe prosperiteta i epohe krize, i gotovo redovno, svakih pet do sedam godina, nastala je takva kriza koja je svaki put bila vezana s najvećom bijedom za radnike, s općim revolucionarnim uzbuđenjem i s najvećom opasnošću za cjelokupno postojeće stanje.

13. pitanje: Što slijedi iz tih trgovačkih kriza koje se redovito ponavljaju?

Odgovor: Prvo, slijedi to da je krupna industrija, iako je u svojoj prvoj razvojnoj epohi proizvela slobodnu konkurenciju, sada ipak prerasla slobodnu konkurenciju, tako da je konkurencija i uopće vođenje industrijske proizvodnje od strane pojedinaca postalo za nju okov koji ona mora razbiti i koji će razbiti; da se krupna industrija, sve dotle dok se vodi po sadašnjem načelu, može održati samo pomoću općeg poremećaja, koji se ponavlja svakih sedam godina i koji svaki put ugrožava cjelokupnu civilizaciju i ne baca u bijedu samo proletere nego upropaštava i velik broj buržuja; da se, dakle, mora napustiti ili sama krupna industrija, što je apsolutno nemoguće, ili stvoriti sasvim nova organizacija društva koju ona čini potpuno nužnom, u kojoj bi industrijsku proizvodnju vodilo čitavo društvo prema jednom utvrđenom planu i prema potrebama svih, a ne pojedini tvorničari, koji međusobno konkuriraju.
Drugo, slijedi to da krupna industrija i proširenje proizvodnje u beskonačnost koje je ona izazvala omogućuju jedno društveno stanje u kojem se ono što je potrebno za život proizvodi u tolikoj mjeri da će svaki član društva moći sve svoje snage i okolnosti razviti i manifestirati u potpunoj slobodi, tako da je ona svojstvo krupne industrije, koje u današnjem društvu proizvodi svu bijedu i sve trgovačke krize, upravo isto svojstvo koje će pod drugom društvenom organizacijom uništiti baš tu bijedu i ta kolebanja koja stvaraju nesreću, tako da je sasvim jasno dokazano:
1. da od sada sva ta zla treba pripisati društvenom uređenju koje više ne odgovara uvjetima vremena, i
2. da postoje sredstva da se potpuno uklone ta zla pomoću novog društvenog uređenja.

14. pitanje: Kakvo će morati biti to novo društveno uređenje?

Odgovor: Ono će prije svega oduzeti vođenje industrije i uopće svih grana proizvodnje pojedinim individuumima, koji međusobno konkuriraju i umjesto toga će svim tim granama proizvodnje upravljati čitavo društvo, tj. za račun društva, prema društvenom planu i uz učešće svih članova društva. Ono će, dakle, ukinuti konkurenciju i zamijeniti je asocijacijom. Budući da je vođenje industrije od strane pojedinaca imalo za nužnu posljedicu privatno vlasništvo, i kako konkurencija nije ništa drugo do način vođenja industrije od strane pojedinih privatnih vlasnika, to se privatno vlasništvo ne može odvajati od pojedinačnog vođenja industrije i od konkurencije. Privatno vlasništvo će se također morati ukinuti, a zamijenit će ga zajedničko korištenje svih proizvodnih oruđa i raspodjela svih proizvoda prema zajedničkom dogovoru, ili tzv. zajednica dobara. Ukidanje privatnog vlasništva jest tako reći najkraći i najkarakterističniji rezime preuređenja čitavog društva, preuređenja koje nužno proizlazi iz razvitka industrije, i komunisti ga stoga s pravom ističu kao glavni zahtjev.

15. pitanje: Dakle, ukidanje privatnog vlasništva nije prije bilo moguće?

Odgovor: Ne. Svaka promjena u društvenom uređenju, svaki prevrat u odnosima vlasništva, bio je nužna posljedica proizvođenja novih proizvodnih snaga, koje se nisu više htjele pokoriti starini odnosima vlasništva. Tako je nastalo i samo privatno vlasništvo. Jer, privatno vlasništvo nije uvijek postojalo, nego kad je potkraj srednjeg vijeka u obliku manufakture stvoren nov način proizvodnje, koji se nije pokorio tadašnjem feudalnom i cehovskom vlasništvu, tada je ta manufaktura, koja je prerasla stare odnose vlasništva, proizvela novi oblik vlasništva, privatno vlasništvo. Za manufakturu i za prvi stupanj razvitka krupne industrije nije bio moguć nikakav drugi oblik vlasništva osim privatnog vlasništva, nije bilo moguće nikakvo drugo društveno uređenje osim uređenja koje se osniva na privatnom vlasništvu. Sve dotle dok se ne bude moglo proizvoditi toliko da bude dovoljno ne samo za sve nego i da ostane višak proizvoda za povećanje društvenog kapitala i za dalje usavršavanje proizvodnih snaga, sve dotle mora postojati vladajuća klasa koja raspolaže proizvodnim snagama društva i siromašna, ugnjetena klasa. Kakve će te klase biti, to će zavisiti od stupnja proizvodnje. Srednji vijek, koji zavisi od zemljoradnje, daje nam barona i kmeta, gradovi kasnijeg srednjeg vijeka pokazuju nam cehovskog majstora, kalfu i nadničara, sedamnaesto stoljeće ima manufakturistu i manufakturnog radnika, devetnaesto stoljeće krupnog tvorničara i proletera. Jasno je da proizvodne snage nisu dosad bile toliko razvijene da bi se moglo dovoljno proizvoditi za sve, i da je privatno vlasništvo postalo okov, prepreka za te proizvodne snage. Sada, međutim, kad je, prvo, razvitkom krupne industrije proizvedeno kapitalista i proizvodnih snaga u dosad nepoznatom razmjeru i kad postoje sredstva da te proizvodne snage povećaju do beskonačnosti; drugo, kad su te proizvodne snage koncentrirane u rukama nekolicine buržuja, dotle dok se ogromna masa naroda pretvara u proletere, dok njen položaj postaje bjedniji i nepodnošljivi]i u istoj mjeri u kojoj se povećava bogatstvo buržuja; treće, kad su te ogromne proizvodne snage, koje se lako povećavaju toliko prerasle privatno vlasništvo i buržuja, tako da svakog časa izazivaju najgolemije smetnje u društvenom uređenju, tek sada je ukidanje privatnog vlasništva postalo ne samo moguće nego štoviše apsolutno nužno.

16. pitanje: Da li će ukidanje privatnog vlasništva biti moguće mirnim putem?

Odgovor: Bilo bi poželjno da se to dogodi, i komunisti bi sigurno bili posljednji koji bi se tome protivili. Komunisti znaju vrlo dobro da su sve zavjere ne samo beskorisne nego štoviše i štetne. Oni znaju vrlo dobro da se revolucije ne mogu vršiti po narudžbi i proizvoljno nego da su one svagdje i u svako doba bile nužna posljedica prilika koje su potpuno nezavisne od volje i djelovanja pojedinih partija i čitavih klasa. Ali oni također vide da se razvitak proletarijata, u gotovo svim civiliziranim zemljama, nasilno ugnjetava i da samim tim protivnici komunista svom silom rade na izbijanju revolucije. Bude li tako ugnjeteni proletarijat napokon primoran na revoluciju, onda ćemo mi komunisti braniti stvar proletera isto tako dobro na djelu kao sada na riječima.

17. pitanje: Da li će se privatno vlasništvo moći ukinuti najednom?

Odgovor: Ne, isto tako kao što se postojeće proizvodne snage ne mogu najednom toliko povećati koliko je potrebno za uspostavljanje zajednice. Revolucija proletarijata, koja će prema svim izgledima nastati, samo će postepeno preoblikovati sadašnje društvo i tek će onda moći ukinuti privatno vlasništvo kad bude stvorena masa proizvodnih sredstava koja su za to potrebna.

18. pitanje: Kakav će biti tok razvitka te revolucije?

Odgovor: Ona će prije svega uspostaviti demokratsko državno uređenje, a time direktno ili indirektno političku vlast proletarijata. Direktno - u Engleskoj, gdje proleteri već sačinjavaju većinu naroda. Indirektno - u Francuskoj i Njemačkoj, gdje se većina naroda ne sastoji od proletera nego i od sitnih seljaka i građana koji se nalaze tek na prijelazu u proletarijat i u svim svojim političkim interesima sve više postaju zavisni od proletarijata. Za to će možda biti potrebna nova borba, koja, međutim, može završiti samo pobjedom proletarijata.
Demokracija bi proletarijatu bila sasvim beskorisna kad je ne bi odmah koristio kao sredstvo za provođenje daljnjih mjera koje direktno napadaju privatno vlasništvo i osiguravaju egzistenciju proletarijata. Najglavnije od tih mjera, koje se već pokazuju kao nužne posljedice postojećih odnosa, jesu slijedeće:
1. Ograničenje privatnog vlasništva pomoću progresivnih poreza, visokih poreza na nasljeđe, ukidanje nasljedstva po sporednoj liniji (braća, nećaci itd.), prisilni zajmovi itd.
2. Postepena eksproprijacija zemljovlasnika, tvorničara, posjednika željeznica i brodovlasnika, djelomično konkurencijom državne industrije, djelomično direktno putem naknada u papirnatom novcu.
3. Konfiskacija dobara svih emigranata i pobunjenika protiv većine naroda.
4. Organizacija rada ili zaposlenje proletera na nacionalnim dobrima, u tvornicama i radionicama, čime će se ukloniti međusobna konkurencija radnika, a tvorničari, sve dotle dok budu postojali, bit će primorani da plate povećanu nadnicu kao i država.
5. Ista prisila na rad za sve članove društva do potpunog ukidanja privatnog vlasništva. Stvaranje industrijskih armija, osobito za agrikulturu.
6. Centralizacija kreditnog sistema i trgovine novcem u rukama države, pomoću nacionalne banke s državnim kapitalom i onemogućavanje svih privatnih banaka i bankara.
7. Povećanje broja nacionalnih tvornica, radionica, željeznica i brodova, krčenje cjelokupnog zemljišta i poboljšanje već obrađenog u istom razmjeru u kojem se umnožavaju kapitali i radnici koji stoje na raspolaganju naciji.
8. Odgoj sve djece u nacionalnim zavodima i na račun nacije od momenta kad im više nije potrebna prva materinja njega.
9. Podizanje velikih palača na nacionalnim posjedima u obliku zajedničkih stanova za zajednice građana koji se bave industrijom i zemljoradnjom i koji u sebi ujedinjavaju prednosti kako gradskog, tako i seoskog života, a da ne pate od njihove jednostranosti i štete.
10. Rušenje svih nezdravih i loše građenih stanova i gradskih četvrti.
11. Isto nasljedno pravo za vanbračnu kao i za bračnu djecu.
12. Koncentracija cjelokupnog transportnog sistema u rukama nacije.
Sve ove mjere ne mogu se, naravno, provesti najednom. Ali jedna mjera će uvijek povlačiti za sobom drugu. Kad prvi radikalni napad na privatno vlasništvo bude izvršen, onda će proletarijat biti primoran da ide sve dalje, da u rukama države sve više koncentrira sav kapital, svu zemljoradnju, svu industriju, sav transport, cjelokupnu razmjenu. Na to su usmjerene sve te mjere i one će se moći izvesti i razviti svoje centralizirane konzekvencije tačno u onom omjeru u kojem se povećavaju proizvodne snage zemlje pomoću rada proletarijata. Napokon, kad sav kapital, sva proizvodnja i sva razmjena budu koncentrirani u rukama nacije, privatno vlasništvo će otpasti samo po sebi, novac će postati suvišan, a proizvodnja će toliko porasti, ljudi će se toliko izmijeniti da će moći otpasti i posljednji oblici saobraćanja starog društva.

19. pitanje: Da li će se ta revolucija moći izvršiti u jednoj jedinoj zemlji?

Odgovor: Ne. Krupna industrija je već samim tim što je stvorila svjetsko tržište tako povezala sve narode na Zemlji, a osobito civilizirane narode, da svaki pojedini narod zavisi od onoga što se događa kod drugoga. Nadalje, ona je u svim civiliziranim zemljama tako izjednačila društveni razvitak da su u svim tim zemljama buržoazija i proletarijat postale dvije odlučujuće klase društva, a borba između njih, glavna borba našeg vremena. Stoga komunistička revolucija neće biti samo nacionalna nego će se izvršiti u svim civiliziranim zemljama istovremeno, tj. barem u Engleskoj, Americi, Francuskoj i Njemačkoj. Ona će se u svakoj od tih zemalja razviti brže ili sporije, već prema tome da li ova ili ona zemlja ima izgrađeniju industriju, veće bogatstvo i znatniju količinu proizvodnih snaga. Stoga će ona u Njemačkoj biti provedena najsporije i najteže, a u Engleskoj najbrže i najlakše. Ona će također izvršiti znatan utjecaj na ostale zemlje u svijetu, te promijeniti i mnogo ubrzati tok njihova dotadašnjeg razvitka. Ona je univerzalna revolucija i stoga će imati univerzalno područje.

20. pitanje: Kakve će biti posljedice konačnog uklanjanja privatnog vlasništva?

Odgovor: Time što društvo oduzima iz ruku privatnih kapitalista korištenje svih proizvodnih snaga i saobraćajnih sredstava, a isto tako razmjenu i raspodjelu produkata, i što će svim tim upravljati prema planu koji proizlazi iz postojećih sredstava i potreba čitavog društva, bit će prije svega uklonjene sve loše posljedice koje su sada još vezane uz postojanje krupne industrije. Krize će nestati; proširena proizvodnja, koja je za sadašnje društveno uređenje hiperprodukcija i tako moćan uzrok bijede, neće tada biti dovoljna i morat će se još mnogo proširiti. Umjesto da dovodi do bijede, hiperprodukcija će, prelazeći najpreče potrebe društva, osigurati zadovoljenje potreba svih ljudi i proizvoditi nove potrebe, a istovremeno i sredstva za njihovo zadovoljenje. Ona će biti uvjet i poticaj novog napretka, ona će taj napredak ostvariti, a da društveno uređenje na taj način neće svaki put dovesti u nered kao dosad. Krupna industrija, oslobođena pritiska privatnog vlasništva, razvit će se u takvom razmjeru prema kojem će njeno sadašnje stanje izgledati isto tako sićušno kao što manufaktura izgleda prema krupnoj industriji našeg vremena. Taj razvitak industrije stavit će društvu na raspolaganje dovoljnu količinu proizvoda i time zadovoljiti potrebe svih. Zemljoradnja, koja je uslijed pritiska privatnog vlasništva i uslijed parceliranja zemljišta ometana u tome da primijeni već stvorena poboljšanja i naučne metode, isto će tako poprimiti sasvim novi zamah i društvu će staviti na raspolaganje sasvim dovoljno produkata, kako bi raspodjelu moglo tako urediti da budu zadovoljene potrebe svih članova. Razdvajanje društva na različite, međusobno suprotstavljene klase postaje time suvišno. Ali ono ne postaje samo suvišno, nego je, štoviše, nespojivo s novim društvenim uređenjem. Postojanje klasa proizašlo je iz podjele rada, a podjela rada u svom dosadašnjem obliku sasvim nestaje. Jer, da bi se industrijska i poljoprivredna proizvodnja dovela do opisane visine, nisu dovoljna samo mehanička i kemijska pomoćna sredstva. Sposobnosti ljudi koji pokreću ta pomoćna sredstva moraju se također razviti u odgovarajućoj mjeri. Isto tako kao što su seljaci, i manufakturni radnici prošlog stoljeća promijenili cjelokupni način svog života, pa čak postali sasvim drugi ljudi kad su bili uvučeni u krupnu industriju, isto će tako zajedničko vođenje proizvodnje od strane cijelog društva i nov razvitak industrije, koji odatle slijedi, trebati i stvoriti sasvim druge ljude. Zajedničko vođenje proizvodnje ne može se ostvariti s ljudima kao što su današnji, od kojih je svaki podređen pojedinačnoj grani proizvodnje, na nju vezan, koja ga iskorištava, s ljudima od kojih je svaki razvio samo neke svoje sklonosti na račun svih drugih, koji pozna samo jednu granu ili granu jedne grane cjelokupne proizvodnje. Već i sadašnja industrija treba takve ljude sve manje. Industrija, koju zajednički i planski vodi čitavo društvo, pretpostavlja zato ljude čije su sklonosti svestrano razvijene, koji mogu sagledati cjelokupan sistem proizvodnje. Podjela rada, već sada potkopana mašinama, koja jednog pretvara u seljaka, drugog u postolara, trećeg u tvorničkog radnika, četvrtog u burzovnog spekulanta, sasvim će nestati. Odgoj će omogućiti mladim ljudima da brzo upoznaju cjelokupan sistem proizvodnje, već prema tome da li ih na to navode potrebe društva ili njihove vlastite sklonosti. On će im, dakle, oduzeti jednostrani karakter koji sadašnja podjela rada svakom od njih nameće. Na taj će način komunistički organizirano društvo dati prilike svojim članovima da svoje svestrano razvijene sklonosti svestrano manifestiraju. A time nužno iščezavaju i različite klase. Tako je komunistički organizirano društvo s jedne strane nespojivo s postojanjem klasa, a s druge strane, uspostavljanje tog društva samo daje sredstva da se ukinu te klasne razlike.
Odatle proizlazi da će suprotnosti između grada i sela također nestati. Već je iz čisto materijalnih razloga nužan uvjet komunističke asocijacije da poljoprivredu i industriju vode isti ljudi, umjesto dvije različite klase. Raspršenost poljoprivrednog stanovništva na selu, pored koncentriranja industrijskog stanovništva u velikim gradovima, jest stanje koje odgovara samo nerazvijenom stupnju zemljoradnje i industrije, prepreka svakog daljeg razvitka, što se već sada jako osjeća.
Opća asocijacija svih članova društva za zajedničko i plansko iskorištavanje proizvodnih snaga, proširenje proizvodnje u takvom stupnju, da bi zadovoljila potrebe svih ljudi, prestanak stanja, u kome se potrebe jednih zadovoljavaju na račun drugih, potpuno uništenje klasa i njihovih suprotnosti, svestrani razvitak sposobnosti svih članova društva uklanjanjem dosadašnje podjele rada, industrijskim odgojem, mijenjanjem djelatnosti, učešćem svih u dobrima koja su svi proizveli, stapanjem grada i sela - to su glavni rezultati ukidanja privatnog vlasništva.

21. pitanje: Kakav će utjecaj izvršiti komunističko društvo na porodicu?

Odgovor: Ono će odnos oba spola učiniti čistim privatnim odnosom, koji se tiče samo zainteresiranih osoba, i u koji se društvo ne treba miješati. Ono to može, jer uklanja privatno vlasništvo i djecu zajednički odgaja, i time uništava obje osnove dosadašnjeg braka, zavisnost žene od muškaraca i djece od roditelja koju uzrokuje privatno vlasništvo. Ovdje leži i odgovor na dreku visokomoralnih malograđana protiv komunističke zajednice žena. Zajednica žena je odnos koji sasvim pripada građanskom društvu, a danas potpuno postoji u prostituciji. Prostitucija se osniva na privatnom vlasništvu i nestaje zajedno s njim. Dakle, komunistička organizacija umjesto da uvodi zajednicu žena, ona je, naprotiv, ukida.

22. pitanje: Kako će se komunistička organizacija odnositi prema postojećim nacionalnostima?

- ostaje

23. pitanje: Kako će se komunistička organizacija odnositi prema postojećim religijama?

- ostaje.

24. pitanje: Čime se razlikuju komunisti od socijalista?

Odgovor: Takozvani socijalisti dijele se u tri klase:

Prva klasa sastoji se od pripadnika feudalnog i patrijarhalnog društva, koju je uništila i svakodnevno uništava krupna industrija, svjetska trgovina i buržoasko društvo koje su one stvorile. Ta klasa zaključuje iz nevolje sadašnjeg društva da bi feudalno i patrijarhalno društvo trebalo ponovo uspostaviti, jer u njemu nije bilo tih nevolja. Svi njeni prijedlozi idu direktno okolnim putem tome cilju. Tu klasu reakcionarnih socijalista komunisti će neprestano energično napadati, bez obzira na njene vruće suze i tobožnju samilost za bijedu proletarijata, jer
1. teži nečemu sasvim nemogućemu;
2. hoće da uspostavi vlast aristokracije, cehovskih majstora i manufakturista s njihovom pratnjom: apsolutnim i feudalnim kraljevima, činovnicima, vojnicima i popovima, društvo koje je, doduše, bilo oslobođeno nedostataka sadašnjeg društva, ali je za to imalo barem isto toliko drugih nedostataka, a nije pružalo nikakvu nadu za oslobođenje ugnjetenih radnika pomoću komunističke organizacije;
3. pokazuje svaki put svoje prave namjere kad proletarijat postane revolucionaran i komunistički; tad se ona odmah povezuje s buržoazijom protiv proletarijata.
Druga klasa sastoji se od pripadnika sadašnjeg društva, kod kojih je, uslijed bijede koja iz njega nužno proizlazi, probuđeno strahovanje za opstanak toga društva. Oni, dakle, teže za tim da održe sadašnje društvo, ali da uklone nevolje koje su s njim vezane. U tu svrhu jedni predlažu obične mjere za poboljšanje, drugi grandiozne sisteme reformi, koji, pod izgovorom reorganizacije društva, hoće održati osnove sadašnjeg društva, a time i samo sadašnje društvo. Te buržoaske socijaliste komunisti moraju također neprestano pobijati, jer oni rade za neprijatelje komunista i brane društvo, koje komunisti upravo hoće razrušiti.
Napokon, treća klasa se sastoji od demokratskih socijalista, koji, isto kao i komunisti, hoće jedan dio mjera naznačenih u 18. pitanju, ali ne kao prelazno sredstvo ka komunizmu nego kao mjere koje su dovoljne da ukinu bijedu, da ukolne nevolje sadašnjeg društva. Ti demokratski socijalisti su ili proleteri koji još nisu dovoljno upoznati s uvjetima oslobođenja svoje klase, ili su predstavnici malograđana, klase koja sve do osvajanja demokracije i socijalističkih mjera koje iz nje proizlaze, u mnogim stvarima ima isti interes kao i proletarijat. Komunisti će se stoga u momentu akcije sporazumijevati s tim demokratskim socijalistima i po mogućnosti provoditi s njima trenutno zajedničku politiku, ukoliko ti socijalisti ne stupe u službu vladajuće buržoazije, i ne napadnu komuniste. Jasno je da to zajedničko djelovanje ne isključuje diskusiju o razlikama, koje postoje između njih i komunista.

25. pitanje: Kako se komunisti odnose prema ostalim političkim partijama našeg vremena?

Odgovor: Taj odnos je različit u različitim zemljama. - U Engleskoj, Francuskoj i Belgiji, gdje vlada buržoazija, komunisti imaju privremeno još zajednički interes s različitim demokratskim partijama, i to utoliko veći ukoliko se demokrati više približuju cilju komunista u socijalističkim mjerama koje oni sada svagdje zastupaju, tj. ukoliko jasnije i određenije zastupaju interese proletarijata i ukoliko se više oslanjaju na proletarijat. U Engleskoj npr., čartisti, koji se sastoje od radnika, mnogo su bliži komunistima nego demokratski malograđani, ili tzv. radikali.
U Americi, gdje je uvedeno demokratsko shvaćanje, komunisti će morati podržavati partiju koja to shvaćanje hoće okrenuti protiv buržoazije, i koristiti ga u interesu proletarijata, tj. s agrarnim nacionalnim reformatorima.
U Švajcarskoj su radikali, iako sami još vrlo mješovita partija, ipak jedini s kojima komunisti mogu stupiti u vezu, a među tim radikalima opet waadski i ženevski su najnapredniji.
U Njemačkoj, napokon, predstoji tek odlučna borba između buržoazije i aspolutne monarhije. Budući da komunisti ne mogu prije računati na odlučnu borbu između njih samih i buržoazije sve dotle dok buržoazija ne bude vladala, to je u interesu komunista da buržoaziji pomognu, kako bi što prije došla na vlast, da bi je zatim opet što prije srušili. Dakle, komunisti moraju, nasuprot vladama, neprestano podržavati liberalnu buržoaziju i samo se čuvati toga da ne upadnu u samoobmane buržoazije i da ne povjeruju njenim zavodničkim obećanjima o blagotvornim posljedicama za proletarijat, koje će nastati poslije njene pobjede. Jedine koristi koje će komunistima dati pobjeda buržoazije sastojat će se u slijedećim: 1. U različitim koncesijama, koje će komunistima olakšati obranu, diskusiju i proširenje njihovih principa, a time i ujedinjene proletarijata u usko povezanu, za borbu spremnu i organiziranu klasu; i 2. u sigurnosti da od tog dana kad padnu apsolutne vlade, dolazi na red borba između buržoazije i proleterijata. Od tog će dana partijska politika komunista biti ista, kao u onim zemljama gdje već vlada buržoazija.
(prevod: Stanko Bošnjak)