Marksova djela

Klasne suprotnosti i klasna borba
Najveća je podjela materijalnog i duhovnog rada razdvajanje grada i sela. Suprotnost između grada i sela počinje prijelazom iz barbarstva u civilizaciju, iz plemenske zajednice u državu, iz lokalne ograničenosti u naciju i provlači se kroz cijelu historiju civilizacije, sve do današnjeg dana (Anti-Corn-Law League — Liga protiv žitnih zakona). — Zajedno s gradom javlja se i nužnost administracije, policije, poreza itd., ukratko, nužnost komunalnih poslova, a time i politike uopće. Ovdje se najprije pojavila podjela stanovništva na dvije velike klase, koja se direktno osniva na podjeli rada i proizvodnim oruđima. Grad predstavlja već činjenicu koncentracije stanovništva, oruđa za proizvodnju, kapitala, užitaka, potreba, dok selo pokazuje upravo suprotnu činjenicu, izolaciju i osamljivanje. Suprotnost između grada i sela može postojati samo unutar privatnog vlasništva. Ona je najgrublji izraz podređenosti individue podjeli rada, jednoj određenoj, njemu nametnutoj djelatnosti, potčinjenosti, koja jednog pretvara u ograničenu gradsku životinju, a drugog u ograničenu seosku životinju, i svakodnevno ponovno proizvodi suprotnost između njihovih interesa. Glavno je ovdje opet rad, sila nad individuama, i dokle god ona postoji, tako dugo mora postojati privatno vlasništvo. Ukidanje suprotnosti između grada i sela jedan je od prvih uvjeta zajednice, uvjet koji opet zavisi od mase materijalnih pretpostavki, i koji, što svatko vidi na prvi pogled, ne može ispuniti sama volja. (Ove uvjete treba detaljnije razmotriti.) Razdvajanje grada i sela može se shvatiti kao razdvajanje kapitala i zemljišnog posjeda, kao početak postojanja i razvitka kapitala nezavisnog od zemljišnog vlasništva, tj. vlasništva koje se osniva samo na radu i razmjeni.

U gradovima koji nisu prešli u gotovu obliku iz ranije historije u srednji vijek, a koje su kao nove formirali oslobođeni kmetovi, poseban rad svakog pojedinca bio je njegovo jedino vlasništvo, osim malenog kapitala koji se sastojao gotovo samo iz najnužnijeg alata koji su oni sa sobom donijeli. Konkurencija odbjeglih kmetova koji su stalno dolazili u grad, neprekidni rat sela protiv gradova, i s tim povezana nužnost jedne organizirane gradske ratne sile, veza zajedničkog vlasništva na neki određeni rad, nužnost zajedničkih zgrada za prodaju svoje robe u vrijeme kada su zanatlije bili ujedno i commercants (trgovci), zatim nepuštanje nepozvanih u te zgrade, suprotnosti interesa pojedinih zanata među sobom, nužnost zaštite s mukom izučena rada i feudalna organizacija cijele zemlje — to su bili uzroci ujedinjenja radnika svakog zanata u cehove. Mi nećemo ovdje dalje ulaziti u mnogobrojne modifikacije cehovskog uređenja koje su izazvane kasnijim historijskim razvitkom. Bijeg kmetova u gradove trajao je neprekidno za vrijeme cijelog srednjeg vijeka. Ovi kmetovi, progonjeni na selu od svojih gospodara, dolazili su pojedinačno u gradove, gdje su zatekli jednu organiziranu zajednicu, spram koje su bili nemoćni i u kojoj su se morali podrediti položaju u koji ih je upućivala potreba za njihovim radom i interesi njihovih organiziranih gradskih konkurenata. Ovi radnici, koji su pojedinačno dolazili, nisu nikada mogli postati sila, jer, ako je njihov rad bio cehovski, koji je trebalo izučiti, cehovski su ih majstori podredili sebi i organizirali u skladu sa svojim interesima, a ako se njihov rad nije moralo izučiti, te stoga nije bio cehovski nego nadničarski rad, nisu se nikada organizirali nego su ostali neorganizirana svjetina. Nužnost nadničarenja u gradovima izazvala je svjetinu.

Ovi su gradovi bili pravi »savezi«, izazvani neposrednom potrebom, brigom za zaštitu vlasništva, za umnožavanjem sredstava za proizvodnju i obranu pojedinih članova. Svjetina je u tim gradovima bila sasvim nemoćna zbog toga što se sastojala od individua koje su tuđe jedne drugima, koje su pojedinačno pristizale i neorganizirano se suprotstavljale jednoj organiziranoj, ratnički naoružanoj sili, koja ih je ljubomorno nadzirala. Kalfe i šegrti bili su u svakom zanatu organizirani tako kako je to najbolje odgovaralo interesima majstora; patrijarhalni odnos u kojem su se oni nalazili prema svome majstoru dao je ovima dvostruku moć, s jedne strane majstori su neposredno utjecali na cijeli život kalfa, a s druge, taj je odnos bio stvarna veza za kalfe koji su radili kod istog majstora, veza koja ih je ujedinjivala nasuprot kalfama ostalih majstora i od njih dijelila; i napokon, kalfe su već bili vezani uz postojeći poredak interesom da i sami postanu majstori. Dok je stoga svjetina dizala barem pobune protiv cjelokupnog gradskog poretka, pobune koje su zbog njihove nemoći ostale bez ikakva djelovanja, dotle kalfe nisu išli dalje od blagih opiranja unutar pojedinih cehova, jer su i sami pripadali egzistenciji cehovskog uređenja. Svi veliki ustanci u srednjem vijeku proizlazili su iz sela, ali su zbog raštrkanosti seljaka i zbog zaostalosti koja odatle proizlazi, ostali potpuno bezuspješni.

Podjela rada bila je u gradovima provedena još [sasvim stihijskoj] između pojedinih cehova, a između pojedinih radnika u samim cehovima nije uopće bila provedena. Svaki radnik je morao biti vješt u cijelom nizu poslova, morao je znati raditi sve što se s njegovim alatom moglo učiniti; ograničeni promet i neznatna povezanost među pojedinim gradovima, manjak stanovništva i ograničenost potreba nisu dozvoljavali daljnje nastajanje podjele rada, i stoga je svaki koji je htio postati majstor morao ovladati cijelim svojim zanatom. Zato kod srednjovjekovnih zanatlija postoji još interes za njihov specijalni rad i za vještinu u njemu, interes koji se mogao uzdići do stanovitog ograničenog smisla za umjetnost. Ali je zato i svaki srednjovjekovni zanatlija potpuno ulazio u svoj posao, odnosio se prema njemu ropskom predanošću i bio mu mnogo vise podređen nego suvremeni radnik, kojemu je njegov posao ravnodušan.

Kapital je u tim gradovima bio naturalni kapital koji se sastojao od stana, alata i stihijski naslijeđenog znanja i koji se zbog nerazvijenog prometa i nedovoljne cirkulacije kao neostvariv morao nasljeđivati od oca na sina. Kapital nije bio poput modernog, koji se izračunava u novcu, pri čemu je sporedno da li se nalazi u ovoj ili onoj stvari, nego je bio neposredno povezan s određenim radom posjednika, od njega potpuno nedjeljiv i stoga je bio staleški kapital.

Slijedeće proširenje podjele rada bilo je razdvajanje proizvodnje i prometa, stvaranje posebne klase trgovaca, razdvajanje, koje je do nas došlo s historijski naslijeđenim gradovima (između ostalog sa Židovima), a ubrzo se pojavilo u novoosnovanim gradovima. Time je bila stvorena mogućnost trgovačke veze izvan najbližeg kruga, mogućnost, čije je ostvarenje zavisilo od postojećih prometnih sredstava, od stanja javne sigurnosti na selu, uvjetovanog političkim odnosima (kao što je poznato, u cijelom srednjem vijeku trgovci su putovali u naoružanim karavanama) i od više ili manje primitivnih ili razvijenih potreba prometu dostupnog područja, potreba koje su bile uvjetovane odgovarajućim stupnjem kulture.

S prometom koji je konstituiran u posebnoj klasi, s proširenjem trgovine izvan najbliže gradske okolice pomoću trgovaca, nastaje odmah uzajamno djelovanje između proizvodnje i prometa. Gradovi stupaju međusobno u vezu, novi alati se nose iz jednoga grada u drugi, i podjela između proizvodnje i prometa izaziva uskoro novu podjelu proizvodnje među pojedinim gradovima, od kojih svaki uskoro prelazi na eksploataciju jedne, prevladavajuće industrijske grane. Početno ograničenje na lokalne razmjere počinje postupno iščezavati.

U srednjem vijeku građani su u svakom gradu bili primorani da se ujedine protiv seoskog plemstva, kako bi sačuvali svoju kožu: proširenje trgovine, uspostavljanje komunikacija doveli su pojedine gradove do toga da upoznaju druge gradove koji su provodili iste interese u borbi s istom suprotnošću. Iz mnogih lokalnih skupova građana pojedinih gradova nastala je tek sasvim postupno klasa građana. Uvjeti života pojedinih građana postali su, zbog suprotnosti prema postojećim odnosima i načinu rada koji je time uvjetovan, ujedno uvjeti koji su svima njima bili zajednički i nezavisni od svakoga pojedinca. Građani su stvorili ove uvjete ukoliko su se otrgli od feudalnih veza, a bili su od njih stvoreni ukoliko su bili uvjetovani svojom suprotnošću prema feudalizmu koji su zatekli. Nastankom veze između pojedinih gradova razvili su se ovi zajednički uvjeti u klasne uvjete. Isti uvjeti, ista suprotnost, isti interesi morali su uglavnom svagdje izazvati iste običaje. Sama buržoazija razvija se tek postupno sa svojim uvjetima, ponovno se razdvaja prema podjeli rada u različite frakcije i napokon apsorbira u sebe sve zatečene posjedničke klase u takvoj mjeri da se sve zatečeno vlasništvo pretvara u industrijski ili trgovački kapital (za to vrijeme ona pretvara većinu zatečene neposjedničke i jedan dio do tada posjedničke klase u jednu novu klasu — proletarijat). Pojedine individue čine jednu klasu samo utoliko ukoliko moraju voditi zajedničku borbu protiv druge klase; u ostalome oni se međusobno nalaze čak u neprijateljskoj konkurenciji. Na drugoj strani klasa se opet osamostaljuje nasuprot individuama tako da one svoje životne uvjete zatječu predestinirane, klasa im naznačuje njihov položaj a time i njihov osobni razvitak, ona ih sebi podređuje. To je ista pojava kao podređivanje pojedinih individua podjeli nada i može se ukloniti samo ukidanjem privatnog vlasništva i samog rada. Kako se pak ovo podređivanje individua klasi istovremeno razvija u podređivanje svakojakim predodžbama itd,, itd., naznačili smo već više puta.

(…)

Podjela rada među različitim gradovima dovela je najprije do nastajanja manufakture, proizvodne grane koja je izrasla iz cehovskog uređenja. Historijska pretpostavka prvog procvata manufakture — u Italiji i kasnije u Flandriji — bio je promet s inozemnim nacijama. U drugim zemljama — Engleskoj i Francuskoj npr. — ograničavale su se manufakture u početku na unutrašnje tržište. Osim navedenih pretpostavki, manufakture imaju još jednu pretpostavku: uznapredovalu koncentraciju stanovništva — osobito na selu — i koncentraciju kapitala koji se počeo skupljati djelomično u cehovima, usprkos cehovskim zakonima, a djelomično kod trgovaca u pojedinačnim rukama.

(…)

S pojavom manufakture, oslobođene od ceha, izmijenili su se odmah i odnosi vlasništva. Prvi napredak od naturalno-staleškog kapitala bio je stvoren pojavom trgovaca, čiji je kapital od samog početka bio pokretan, tj. kapital u modernom smislu, koliko o tome može biti riječi pod tadašnjim odnosima. Drugi se napredak pojavio s manufakturom, koja je opet mobilizirala masu naturalnog kapitala i uopće umnožila količinu pokretnog kapitala nasuprot naturalnome.

(…)

S manufakturom se istovremeno promijenio i odnos radnika prema poslodavcu. U cehovima je i dalje postojao patrijarhalni odnos između kalfa i majstora; u manufakturi ga je zamijenio novčani odnos između radnika i kapitalista; odnos, koji je na selu i u malim gradovima ostao patrijarhalno obojen, u velikim, pravim manufakturnim gradovima, međutim, već je vrlo rano izgubio gotovo svaku patrijarhalnu boju.

(…)

Koncentracija trgovine i manufakture koja se nezadrživo razvijala u 17. stoljeću u jednoj zemlji, Engleskoj, stvorila je postupno za nju relativno svjetsko tržište, a time i potražnju za njenim manufakturnim proizvodima, koja nije više mogla biti zadovoljna dotadašnjim industrijskim proizvodnim snagama. Ova potražnja, koja je prerastala proizvodne snage, bila je pokretačka snaga koja je izazvala treći period privatnog vlasništva počevši od srednjeg vijeka, i koja je stvorila krupnu industriju — primjenu elementarnih snaga u industrijske svrhe, mašineriju i najdetaljniju podjelu rada. U Engleskoj su već postojali ostali uvjeti ove nove faze — sloboda konkurencije unutar nacije, izgrađivanje teorijske mehanike (mehanika koju je Newton usavršio bila je uopće u 18. stoljeću najpopularnija nauka u Francuskoj i Engleskoj itd.). (Slobodna konkurencija u samoj naciji morala se svagdje osvojiti revolucijom, 1640. i 1688. u Engleskoj, 1789. u Francuskoj). Konkurencija je uskoro prisilila svaku zemlju koja je htjela zadržati svoju historijsku ulogu da svoju manufakturu štiti obnovljenim carinskim mjerama (stare carine nisu više pomagale protiv krupne industrije), i da uskoro zatim uvede krupnu industriju pod zaštitnim carinama. Krupna industrija učinila je konkurenciju univerzalnom usprkos zaštitnim sredstvima (ona je praktička sloboda trgovine, zaštitna carina je u njoj samo palijativno sredstvo, obrana u slobodi trgovine), uspostavila je prometna sredstva i moderno svjetsko tržište, podložila sebi trgovinu, pretvorila sav kapital u industrijski i time proizvela brzu cirkulaciju (stvaranje novčanog sistema) i centralizaciju kapitala. Sveopćom konkurencijom ona je prisilila sve individue da do krajnosti napregnu svoju energiju. Gdje je samo mogla ona je uništila ideologiju, religiju, moral itd., a gdje to nije mogla, pretvorila ih je u javnu laž. Ona je stvorila svjetsku historiju tek utoliko ukoliko je zadovoljenje potreba svake civilizirane nacije i svake individue u njoj učinila zavisnim od cjelokupnog svijeta i ukoliko je uništila dosadašnju stihijsku isključivost pojedinih nacija. Ona je podredila prirodnu nauku kapitalu, a podjeli rada je oduzela posljednji privid prirodnosti. Ona je uopće uništila prirodnost, ukoliko je to unutar rada moguće, i pretvorila sve prirodne odnose u novčane odnose. Ona je umjesto prirodno nastalih gradova stvorila velike moderne industrijske gradove koji su nastali preko noći. Tamo gdje je prodrla ona je razorila zanatstvo i uopće sve prijašnje stupnjeve industrije. Ona je završila pobjedu trgovačkog grada nad selom. [Njena prva pretpostavka] je automatski sistem. [Njezin razvitak] proizveo je masu proizvodnih snaga, za koje je privatno [vlasništvo] postalo bas takav okov kakav je cehovski poredak bio za manufakturu i sitni seljački rad za zanatstvo koje se usavršavalo. Ove proizvodne snage pod privatnim vlasništvom dobivaju samo jednostrani razvitak, postaju za većinu destruktivne snage, i mnogo se takvih snaga ne može u privatnom vlasništvu uopće primijeniti. Ona je općenito stvorila svagdje iste odnose između društvenih klasa i time uništila posebnost pojedinih nacionalnosti. I napokon, dok buržoazija svake nacije još zadržava zasebne nacionalne interese, krupna industrija je stvorila klasu koja kod svih nacija ima isti interes i kod koje je nacionalnost već uništena, klasu koja se stvarno oslobodila od cijelog starog svijeta i ujedno mu se suprotstavila. Krupna industrija čini radniku nepodnošljivim ne samo odnos prema kapitalistu nego i sam rad.

(…)

Prvi oblik vlasništva u antičkom svijetu, a i u srednjem vijeku, jest plemensko vlasništvo, uvjetovano kod Rimljana uglavnom ratom, a kod Germana stočarstvom. Kod antičkih naroda javlja se plemensko vlasništvo kao državno vlasništvo jer u jednom gradu stanuje više plemena, a pravo pojedinaca pojavljuje se stoga kao čisto possesio, vlasništvo, koje se, međutim, kao i plemensko vlasništvo uopće, ograničava samo na zemljišni posjed. Pravo privatno vlasništvo počinje kod starih, kao i kod modernih naroda, s pokretnim vlasništvom. (Ropstvo i zajednica) (dominium ex jure Quiritum). Kod naroda koji su proizišli iz srednjeg vijeka plemensko vlasništvo prolazi kroz različite stupnjeve — feudalni zemljišni posjed, korporativno pokretno vlasništvo, manufakturni kapital — do modernog kapitala koji je uvjetovan krupnom industrijom i univerzalnom konkurencijom, te koji je čistom privatnom vlasništvu skinuo svaki privid kolektivnosti i isključio svaki utjecaj države na razvitak vlasništva. Ovom modernom privatnom vlasništvu odgovara moderna država, koju su privatni vlasnici porezima postupno kupili, pa je ona preko državnih dugova potpuno dospjela u njihovu vlast, a njeno postojanje je u cjelini postalo zavisno od povišenja i sniženja državnih papira na burzi, od komercijalnog kredita koji joj daju privatni vlasnici, buržuji. Buržoazija je primorana da se organizira nacionalno, a ne više lokalno, jer je ona već klasa, a nije više stalež, i da svojim prosječnim interesima dade opći oblik. Emancipacijom privatnog vlasništva od zajednice država je postala posebna egzistencija, pored i izvan građanskog društva; ali ona, nadalje, nije ništa drugo do oblik organizacije koju buržuji sebi nužno moraju stvoriti kako iznutra, tako i izvana, za uzajamnu garanciju njihova vlasništva i interesa. Samostalnost države postoji u naše vrijeme još samo u takvim zemljama u kojima se staleži nisu potpuno razvili u klase, u kojima staleži, odstranjeni već u razvijenijim zemljama, igraju još neku ulogu i gdje postoji jedna smjesa, zbog koje onda u tim zemljama nijedan dio stanovništva ne može dobiti vlast nad drugima. To je slučaj naročito u Njemačkoj. Najpotpuniji primjer moderne države je Sjeverna Amerika. Noviji francuski, engleski i američki pisci potvrđuju da država postoji samo zbog privatnog vlasništva, tako da je to prešlo i u običnu svijest.

Budući da je država oblik u kojem individue jedne vladajuće naše ostvaruju svoje zajedničke interese i u kojemu je obuhvaćeno cijelo građansko društvo jedne epohe, to slijedi da su sve zajedničke institucije posredovane državom i da dobivaju politički oblik. Otuda iluzija kao da se zakon osniva na volji i to na slobodnoj volji, otrgnutoj od svoje realne baze. Isto tako se onda i pravo opet reducira na zakon.

(7/324—333)

Historijski napredak je doveo do pretvaranja političkih staležu u socijalne staleže tako da su, kao što su kršćani jednaki na nebu a nejednaki na zemlji, i pojedini članovi naroda jednaki na nebu njihovog političkog svijeta, a nisu jednaki u zemaljskom opstojanju socijeteta. Pravo pretvaranje političkih staleža u građanske staleže dogodilo se u apsolutnoj monarhiji. Birokracija je provela u život ideju jedinstva protiv različitih država u državi. Međutim, i pored birokracije apsolutne upravne vlasti socijalna razlika staleža ostala je kao politička razlika, politička unutar i pored birokracije apsolutne upravne vlasti. Tek je francuska revolucija dovršila pretvaranje političkih staleža u socijalne staleže, ili pretvorila je staleške razlike građanskog društva isključivo u socijalne razlike, u razlike privatnog života, koje su bez značenja u političkom životu. Time je bilo dovršeno odvajanje političkog života i građanskog društva.

Time su se preobražavali i staleži građanskog društva: građansko društvo je svojim odvajanjem od političkog postalo nešto drugo. Stalež u srednjovjekovnom smislu sačuvao se samo unutar same birokracije, gdje su građanski i politički položaj neposredno identični. Nasuprot birokraciji stoji građansko društvo kao privatni stalež. Ovdje staleška razlika nije više razlika potreba i rada u svojstvu samostalnog tijela. Ovdje je još samo jedina opća, površna i formalna razlika grada i sela. Ali u samom društvu nastala je razlika u pokretnim, nepostojanim krugovima, čiji je princip proizvoljnost. Novac i obrazovanje su glavni kriteriji. Ipak, ovo nećemo obrazlagati ovdje već u kritici Hegelovog prikaza građanskog društva. Dovoljno je da ukažemo samo na to da stalež građanskog društva nema ni potrebu, tj. prirodni moment, niti politiku kao svoj princip. To je podjela masa koje se obrazuju u toku i čije je samo obrazovanje proizvoljno, a nije organizacija.

Karakteristično je samo to da nedostatak posjeda i stalež neposrednog rada, konkretnog rada, obrazuje manje jedan stalež građanskog društva nego tlo na kojem počivaju i na kojem se kreću njegovi krugovi. Pravi stalež u kojem se stječu politički i građanski položaj jest samo stalež Članova upravne vlasti. Sadašnji stalež socijeteta pokazuje svoju razliku od nekadašnjeg staleža građanskog društva već time što ne obuhvaća individuu kao nekada kao nešto zajedničko, kao zajednicu, već dijelom od slučaja, dijelom od rada etc. individue zavisi da li će ostati ili neće ostati u svom staležu; to je stalež koji je sam opet samo vanjska odredba individue, jer nije ni inherentan njegovom radu, niti se odnosi prema individui kao objektivna zajednica koja je organizirana na čvrstim zakonima i koja prema njemu stoji u čvrstim odnosima. Štoviše, sadašnji stalež ne stoji ni u kakvom zbiljskom odnosu prema njegovoj supstancijalnoj djelatnosti i prema zbiljskom stanju individuuma. Liječnik ne obrazuje nikakav posebni stalež u građanskom društvu. Jedan trgovac pripada drugom staležu i zauzima drukčiji socijalni položaj od drugog trgovca. Kao što se, naime, građansko društvo odvaja od političkog društva, tako se ono i u samom sebi podvaja na stalež i na socijalni položaj, ma kolike bile relacije među njima. Princip građanskog staleža i građanskog društva jest uživanje i sposobnost za uživanje. U svom političkom značenju član građanskog društva se odvaja od svog staleža, od svog zbiljskog privatnog položaja; samo ovdje Član građanskog društva postiže značenje čovjeka, samo se ovdje njegova odredba kao člana države, kao socijalne suštine, javlja kao njegova ljudska odredba. A ovo stoga što se ove druge njegove odredbe u građanskom društvu pojavljuju kao nesuštinske čovjeku, individuumu, kao vanjske odredbe, koje su, doduše, nužne za njegovu egzistenciju u cjelini, tj. kao veza s cjelinom, ali veza koja se može isto tako i odbaciti. (Današnje građansko društvo je provedeni princip individualizma; individualna egzistencija je krajnji cilj; djelatnost, rad, sadržaj etc. su samo sredstva.)

Staleško uređenje, tamo gdje nije tradicija srednjeg vijeka, jest pokušaj da se čovjek sunovrati — djelomično u samoj političkoj sferi — u ograničenost njegove privatne sfere, da se njegova posebnost pretvori u njegovu supstancijalnu svijest, a time da staleška razlika egzistira politički i da se ona ponovno učini socijalnom razlikom.

Zbiljski čovjek jest privatni čovjek sadašnjeg državnog uređenja.

Stalež ima uopće značenje po kojem su razlika i odvojenost osnova postojanja pojedinca. Umjesto da ga način njegovog života, djelatnosti etc. učine članom i funkcijom društva, oni ga čine izuzetkom od društva i sačinjavaju njegov privilegij. To što ova razlika nije samo individualna nego se utvrđuje kao zajednica, stalež i korporacija, ne samo što ne ukida njegovu ekskluzivnu prirodu već, štoviše, postaje njen izraz. Umjesto da pojedina funkcija bude funkcija socijeteta, ona, naprotiv, od pojedine funkcije postaje socijetet za sebe.

Ne samo što se stalež bazira na odvojenosti društva kao na vladajućem zakonu nego on odvaja čovjeka od njegove opće suštine, čini ga životinjom koja se neposredno poklapa sa svojom određenošću. Srednji vijek je životinjska historija čovječanstva, njegova zoologija.

Moderno doba, civilizacija, pravi obratnu grešku. Ono odvaja predmetnu suštinu čovjeka kao nešto što je čovjeku izvanjsko, materijalno. Ono ne uzima sadržaj čovjeka kao njegovu pravu zbilju.

1/64—65)

Historija svakog dosadašnjeg društva jest historija klasnih borbi.

Slobodan čovjek i rob, patricij i plebejac, barun i kmet, cehovski majstor i kalfa, ukratko — ugnjetač i ugnjeteni stajali su jedan prema drugom u stalnoj suprotnosti, vodili neprekidnu, čas skrivenu čas otvorenu borbu, borbu koja se uvijek završavala revolucionarnim preobražajem cijelog društva ili zajedničkom propašću klasa koje su se borile.

U ranijim historijskim epohama nalazimo gotovo svuda potpunu podjelu društva na različite staleže, mnogostruko stupnjevanje društvenih položaja. U starom Rimu imamo patricije, vitezove, plebejce, robove; u srednjem vijeku feudalne gospodare, vazale, cehovske majstore, kalfe, kmetove, a uz to još gotovo u svakoj od tih klasa opet posebne stupnjeve.

Moderno buržoasko društvo, koje je proizišlo iz propasti feudalnog društva, nije ukinulo klasne suprotnosti. Ono je stavilo samo nove klase, nove uvjete ugnjetavanja, nove oblike borbe na mjesto starih.

Ali naša epoha, epoha buržoazije, odlikuje se time što je pojednostavila klasne suprotnosti. Cijelo se društvo sve više i vise dijeli na dva velika neprijateljska tabora, na dvije velike klase koje stoje neposredno jedna naspram druge — buržoaziju i proletarijat.

Iz redova kmetova srednjeg vijeka izišli su slobodni stanovnici prvih gradova; iz tog gradskog stanovništva razvili su se prvi elementi buržoazije.

Otkriće Amerike, otkriće morskog puta oko Afrike stvorili su nov teren buržoaziji koja se uzdizala. Istočnoindijsko i kinesko tržište, kolonizacija Amerike, razmjena s kolonijama, umnožavanje sredstava za razmjenu i roba uopće, dali su trgovini, brodarstvu i industriji dotle neviđeni polet, a s time su ubrzali razvitak revolucionarnog elementa u propadajućem feudalnom društvu.

Dotadašnji feudalni ili cehovski način rada industrije nije više dostizao potražnju koja je rasla s novim tržištima. Na njegovo mjesto došla je manufaktura. Cehovske majstore potisnuo je industrijski srednji stalež; podjela rada između različitih korporacija iščeze pred podjelom rada u pojedinačnoj radionici.

No tržišta su jednako rasla, potražnja je bivala sve veća. Više ni manufaktura nije bila dovoljna. Tada su para i strojevi revolucionirali industrijsku proizvodnju. Na mjesto manufakture došla je moderna krupna industrija, na mjesto industrijskog srednjeg staleža došli su industrijski milijunaši, rukovodioci čitavih industrijskih armija, moderni buržuji.

Krupna industrija stvorila je svjetsko tržište, koje je bilo pripremljeno otkrićem Amerike. Svjetsko tržište neizmjerno je razvilo trgovinu, brodarstvo, kopneni promet, Ovaj je razvitak opet još više raširio industriju, a u istoj mjeri u kojoj se širila industrija, trgovina, brodarstvo i željeznice, u istoj mjeri se razvijala buržoazija, uvećavala svoje kapitale i potiskivala u pozadinu sve klase koje je zavještao srednji vijek.

Tako mi vidimo kako je sama moderna buržoazija proizvod dugog razvitka, niza prevrata u načinu proizvodnje i razmjene.

Svaki taj stupanj razvitka buržoazije bio je praćen odgovarajućim političkim uspjehom. Ona je bila ugnjeteni stalež pod vlašću feudalnih gospodara, naoružana i samoupravna zajednica u komuni, ovamo nezavisna gradska republika, onamo treći oporezovani stalež monarhije, zatim u vrijeme manufakture protuteža plemstva u staleškoj ili apsolutnoj monarhiji, uopće glavna podloga velikih monarhija, dok najzad, s postankom krupne industrije i svjetskog tržišta, nije osvojila u modernoj predstavničkoj državi isključivu političku vlast. Moderna državna vlast samo je odbor koji upravlja općim poslovima cijele buržoaske klase.

Buržoazija je u historiji odigrala snažnu revolucionarnu ulogu.

Gdje god je došla na vlast, buržoazija je razorila sve feudalne, patrijarhalne i idilične odnose. Ona je nemilosrdno pokidala šarolike feudalne veze koje su čovjeka vezivale za njegovog prirodnog pretpostavljenog, i nije ostavila između čovjeka i čovjeka nikakvu drugu vezu osim golog interesa, osim bezdušnog »plaćanja u gotovu«. Ona je u ledenoj vodi sebičnog računa utopila svete drhtaje pobožnog zanosa, viteškog oduševljenja, malograđanske osjećajnosti. Ona je osobno dostojanstvo pretvorila u prometnu vrijednost i na mjesto bezbrojnih poveljama priznatih i izvojevanih sloboda stavila jednu besavjesnu slobodu trgovine. Ona je, jednom riječi, na mjesto eksploatacije prikrivene vjerskim i političkim iluzijama stavila otvorenu besramnu direktnu, surovu eksploataciju.

Buržoazija je sa svih dotad dostojanstvenih profesija, na koje se gledalo sa strahopoštovanjem, skinula svetačku aureolu. Ona Je liječnika, pravnika, svećenika, pjesnika i učenjaka pretvorila u svoje plaćene najamne radnike. Buržoazija je s porodičnog odnosa zderala dirljivi sentimentalni veo i svela ga na čisto novčani odnos.

Buržoazija je otkrila kako je brutalno ispoljavanje snage zbog kojega se reakcija toliko divi srednjem vijeku, nalazilo odgovarajuću dopunu u najmlitavijem ljenčarenju. Tek je ona pokazala što je ljudska djelatnost u stanju uraditi. Ona je stvorila sasvim drukčija čuda nego što su egipatske piramide, rimski vodovodi i gotske katedrale, ona je izvela sasvim drukčije pohode nego što su bile seobe naroda i križarski ratovi.

Buržoazija ne može postojati a da neprekidno ne revolucionira oruđa za proizvodnju, dakle odnose proizvodnje, pa dakle i cjelokupne društvene odnose. A svima ranijim industrijskim klasama bio je, naprotiv, prvi uvjet opstanka nepromijenjeno zadržavanje starog načina proizvodnje. Neprekidni prevrati u proizvodnji, neprekidno potresanje svih društvenih odnosa, vječna nesigurnost i kretanje izdvajaju buržoasku epohu prema svima drugima. Ona rastvara sve čvrste, zarđale odnose sa svima starinskim predodžbama i shvaćanjima koji ih prate; svi novi odnosi zastare prije no što mogu da očvrsnu. Sve što je čvrsto i ustaljeno pretvara se u dim, sve što je sveto oskvrnjuje se, i ljudi najzad bivaju prisiljeni na svoj životni položaj, na svoje međusobne odnose pogledati trijeznim očima.

Potreba za sve raširenijim tržištima gdje će prodati svoje proizvode goni buržoaziju preko cijele zemljine kugle. Svuda se ona mora ugnijezditi, svuda naseliti, svuda uspostaviti svoje
veze.

Buržoazija je eksploatacijom svjetskog tržišta dala kozmopolitski karakter proizvodnji i potrošnji svih zemalja. Na veliku žalost reakcionara, ona je izvukla nacionalno tlo ispod nogu industrije. Uništene su prastare nacionalne industrije i uništavaju se svakodnevno još uvijek. Potiskuju ih nove industrije, koje po cijenu života moraju uvoditi sve civilizirane nacije, industrije koje više ne prerađuju domaće sirovine već sirovine koje dolaze iz najudaljenijih oblasti, i čiji se fabrikati ne troše samo u zemlji, već u isto vrijeme i u svima dijelovima svijeta. Na mjesto starih potreba, zadovoljavanih domaćim proizvodima? stupaju nove koje za svoje zadovoljenje traže proizvode najdaljih zemalja i klimata. Na mjesto stare lokalne i nacionalne samodovoljnosti i ograđenosti stupa svestrani promet, svestrana uzajamna zavisnost nacija. A kako je u materijalnoj tako je i u duhovnoj proizvodnji. Duhovni proizvodi pojedinih nacija postaju općim dobrom. Nacionalna jednostranost i ograničenost postaje sve više nemoguća, a iz mnogih nacionalnih i lokalnih književnosti stvara se svjetska književnost.

Brzim poboljšanjem svih oruđa za proizvodnju, beskrajno olakšanim prometom, buržoazija uvlači u civilizaciju sve, pa i najbarbarskije nacije. Jeftine cijene njenih roba jesu teška artiljerija kojom ona ruši sve kineske zidove, kojom ona i najuporniju mržnju barbara protiv stranaca prisiljava na kapitulaciju. Ona prisiljava sve nacije da prihvate buržoaski način proizvodnje ako neće da propadnu; ona ih prisiljava da same kod sebe uvedu takozvanu civilizaciju, tj. da postanu buržuji. Jednom riječi, ona udešava svijet po svom vlastitom liku.

Buržoazija je selo podvrgnula gospodstvu grada. Ona je stvorila ogromne gradove, ona je silno uvećala broj gradskog stanovništva prema seoskom i tako znatan dio stanovništva otela od idiotizma seoskog života. Kao što je selo učinila zavisnim od grada, tako je ona barbarske i polubarbiarske zemlje učinila zavisnim od civiliziranih zemalja, seljačke narode od buržoaskih naroda, Istok od Zapada.

Buržoazija sve više i više savladava raštrkanost sredstava za proizvodnju, posjeda i stanovništva. Ona je nagomilala stanovništvo, centralizirala sredstva za proizvodnju i koncentrirala vlasništvo u malo ruku. Nužna posljedica toga bila je politička centralizacija. Nezavisne, gotovo samo savezom povezane provincije s različitim interesima, zakonima, vladama i carinama sabijene su u jednu naciju, jednu vladu, jedan zakon, jedan nacionalni klasni interes, jednu carinsku granicu.

Buržoazija je u svojoj jedva stogodišnjoj klasnoj vladavini stvorila masovnije i kolosalnije proizvodne snage nego sve Prošle generacije zajedno. Podvrgavanje prirodnih sila, strojna Proizvodnja, primjena kemije u industriji i zemljoradnji, parobrodarsko, željeznice, električni telegrafi, pretvaranje čitavih dijelova svijeta u oranice, pretvaranje rijeka u plovne, čitava stanovništva koja su nikla iz zemlje — koje je ranije stoljeće slutilo da su takve proizvodne snage drijemale u krilu društvenog rada!

Vidjeli smo dakle: sredstva za proizvodnju i promet, na osnovi kojih se izgradila buržoazija, stvorena su u feudalnom društvu. Na izvjesnom stupnju razvitka tih sredstava za proizvodnju i promet, odnosi u kojima je feudalno društvo proizvodilo i razmjenjivalo, feudalna organizacija poljoprivrede i manufakture, jednom riječi — feudalni odnosi vlasništva nisu više odgovarali već razvijenim proizvodnim snagama. Oni su proizvodnju kočili umjesto da je unapređuju. Oni su se pretvorili u njene okove. Oni su morali biti raskinuti, i bili su raskinuti.

Na njihovo mjesto došla je slobodna konkurencija s njoj svojstvenom društvenom i političkom strukturom, s ekonomskom i političkom vlašću buržoaske klase.

Pred našim očima vrši se slično kretanje. Buržoaski odnosi proizvodnje i prometa, buržoaski odnosi vlasništva, moderno buržoasko društvo, koje je čarobnjački izazvalo tako silna sredstva za proizvodnju i promet, nalikuje na čarobnjaka koji više ne može savladati podzemne sile koje je dozvao. Decenijima je historija industrije i trgovine samo historija pobune modernih proizvodnih snaga protiv modernih odnosa proizvodnje, protiv odnosa vlasništva koji su životni uvjeti buržoazije i njene vladavine. Dovoljno je navesti trgovinske krize, koje svojim periodičnim ponavljanjem sve opasnije ugrožavaju opstanak čitavog buržoaskog društva. U trgovinskim krizama redovno se uništava veliki dio ne samo izrađenih proizvoda nego i već stvorenih proizvodnih snaga. U krizama izbija društvena epidemija koja bi svima ranijim epohama izgledala kao besmislica — epidemija pretjerane proizvodnje. Društvo se najednom nalazi bačeno natrag u stanje trenutnog barbarstva; glad, opći rat uništenja izgleda kao da su mu presjekli sve izvore životnih sredstava; industrija, trgovina, izgledaju uništene, a zašto? Zato što društvo ima suviše civilizacije, suviše životnih sredstava, suviše industrije, suviše trgovine. Proizvodne snage koje mu stoje na raspolaganju ne služe više za unapređivanje buržoaske civilizacije i buržoaskih odnosa vlasništva; naprotiv, one su postale odviše silne za te odnose, one su njima zakočene a čim savladaju tu zakočenost, dovode čitavo buržoasko društvo u nered, ugrožavaju opstanak buržoaskog vlasništva. Buržoaski odnosi postali su preuski da bi obuhvatili bogatstvo koje su stvorili. — čime buržoazija savladava krize? S jedne strane prisilnim uništavanjem mase proizvodnih snaga; s druge strane osvajanjem novih tržišta i temeljitijom eksploatacijom starih tržišta. Dakle, čime? Time što priprema svestranije i silnije krize, a smanjuje sredstva za sprečavanje kriza.

Oružje kojim je buržoazija srušila feudalizam okreće se sada protiv same buržoazije.

Ali buržoazija nije samo iskovala oružje koje joj donosi smrt; ona je stvorila i ljude koji će to oružje nositi — moderne radnike, proletere.

U istoj mjeri u kojoj se razvija buržoazija, tj. kapital, u istoj mjeri razvija se i proletarijat, klasa modernih radnika, koji žive samo dotle dok nalaze rada, i koji samo dotle nalaze rada dok njihov rad uvećava kapital. Ti radnici, koji se moraju prodavati po komadu, jesu roba kao svaki drugi trgovinski artikl, i zbog toga su jednako izloženi svima slučajnostima konkurencije, svima kolebanjima tržišta.

Rad proletera izgubio je rasprostiranjem strojeva i podjelom rada svaki samostalni karakter, a s time i svaku draž za radnika. On postaje jednostavan dodatak stroju, od kojeg se traži samo pokret ruke koji je najjednostavniji, najjednoličniji i koji se najlakše nauči. Zato se troškovi koje radnik prouzrokuje ograničavaju gotovo samo na ona životna sredstva koja su mu potrebna za svoje izdržavanje i za produženje svoje rase. Međutim, cijena neke robe, pa dakle i rada, jednaka je troškovima njene proizvodnje. Zbog toga, što više raste odvratnost rada, to više opada najamnina. I još više. Što više raste primjena strojeva i Podjela rada, to vise raste i masa rada, bilo uvećanjem broja radnih stati, bilo uvećanjem rada koji se zahtijeva za neko određeno vrijeme, ubrzavanjem hoda strojeva itd.

Moderna industrija pretvorila je malu radionicu patrijarhalnog majstora u krupnu tvornicu industrijskog kapitalista. Mase radnika, satjerane u tvornice, bivaju organizirane po vojnički. Kao prosti vojnici industrije oni se stavljaju pod nadzor čitave hijerarhije industrijskih podoficira i oficira. Oni nisu samo robovi buržoaske klase, buržoaske države, njih svakog dana i svakog sata porobljava stroj, nadzornik, i prije svega sam pojedini buržuj koji se bavi proizvodnjom. Ovaj despotizam utoliko je sitničaviji, mrskiji, utoliko više izaziva ogorčenje ukoliko otvorenije proglašava zarađivanje kao svoj jedini cilj.

Ukoliko ručni rad zahtijeva manje vještine i ispoljavanja snage, tj. što se moderna industrija više razvija, to se više rad muškaraca potiskuje radom žena i djece. Za radničku klasu više nemaju društvene važnosti razlike u spolu ili starosti. Postoje još samo radna oruđa koja prema starosti i spolu prouzrokuju različite troškove.

Kad je eksploatacija radnika od strane tvorničara već toliko završena da on dobije u gotovu isplaćenu nadnicu, na njega se obaraju drugi dijelovi buržoazije, kućevlasnik, trgovčić, zajmodavac na zaloge itd.

Dosadašnji sitni srednji staleži, sitni industrijalci, trgovci i rentijeri, zanatlije i seljaci, sve te klase srozavaju se u proletarijat, dijelom time što njihov mali kapital nije dovoljan za vođenje krupne industrije, te podliježe konkurenciji većih kapitalista, dijelom time što njihova vještina izgubi vrijednost zbog novih načina proizvodnje. Tako se proletarijat regrutira iz svih klasa stanovništva.

Proletarijat prolazi kroz više stupnjeva razvitka. Njegova borba protiv buržoazije počinje s njegovim postankom.

U početku se bore pojedini radnici, zatim radnici jedne tvornice, onda radnici neke grane rada u jednom mjestu protiv pojedinog buržuja koji ih neposredno eksploatira. Oni svoje napade ne upravljaju samo protiv buržoaskih odnosa proizvodnje, oni ih upravljaju i protiv samih oruđa za proizvodnju; oni uništavaju stranu konkurentsku robu, razbijaju strojeve, pale tvornice, pokušavaju povratiti izgubljeni položaj srednjovjekovnog radnika.

Na tome stupnju radnici sačinjavaju masu raštrkanu po cijeloj zemlji i rascjepkanu konkurencijom. Masovnije zbijanje radnika još nije posljedica njihovog vlastitog udruživanja već posljedica udruživanja buržoazije, koja radi postizanja svojih vlastitih političkih ciljeva mora staviti u pokret cijeli proletarijat i privremeno još može to da uradi. Na tome stupnja dakle, proletarijat ne vodi borbu protiv svojih neprijatelja već protiv neprijatelja svojih neprijatelja, protiv ostataka apsolutne monarhije, protiv veleposjednika, protiv neindustrijskih buržuja, malograđana. Tako je čitavo historijsko kretanje koncentrirano u rukama buržoazije; svaka pobjeda koja se tako izvojuje jest pobjeda buržoazije.

Ali, s razvitkom industrije ne dolazi samo do umnožavanja proletarijata; on se zbija u veće mase, njegova snaga raste i on je više osjeća. Interesi, životni uvjeti u proletarijatu sve se više ujednačuju, jer stroj sve više utire razlike u radu, a nadnicu gotovo svuda obara na jednako niski nivo. Rastuća konkurencija među samom buržoazijom i trgovinske krize koje otuda proistječu čine da najamnina radnika postaje sve kolebljivija; sve brže neprekidno poboljšavanje strojeva čini čitav njihov životni položaj sve nesigurnijim; sukobi između pojedinačnog radnika i pojedinačnog buržuja sve više dobivaju karakter sukoba između dviju klasa. Radnici počinju stvarali koalicije protiv buržuja; skupljaju se za održanje svoje najamnine. Oni zasnivaju čak i trajna udruženja, da bi se opskrbili sredstvima za slučaj bunta. Mjestimično, borba se pretvara u pobune.

S vremena na vrijeme pobjeđuju radnici, ali samo prolazno. Pravi rezultat njihove borbe nije neposredni uspjeh nego udruživanje radnika koje se sve više širi. Tome pomaže porast prometnih sredstava, koja proizvodi krupna industrija i koja dovode u vezu radnike raznih mjesta. Potrebna je, međutim, samo veza, pa da se mnoge lokalne borbe, koje su svagdje istog karaktera, centraliziraju u nacionalnu, u klasnu borbu. A svaka klasna borba politička je borba. Udruživanje, za koje su građanima srednjeg vijeka s njihovim vicinalnim putovima bili potrebni vjekovi, moderni proleteri postižu sa željeznicama za malo godina.

Ovo organiziranje proletera u klasu, a s time u političku Partiju, biva opet svakog trenutka razbijano konkurencijom samim radnicima. Ali se organizacija rađa stalno nanovo, čvršća, moćnija. Ona borbom postiže priznanje pojedi-interesa radnika u zakonskoj formi, iskorišćujući podijeljenost u krilu same buržoazije. Tako je bilo sa zakonom o desetosatnom radnom danu u Engleskoj.

Sukobi među klasama starog društva uopće mnogostruko pomažu razvitak proletarijata. Buržoazija se nalazi u neprekidnoj borbi: iz početka protiv aristokracije; kasnije protiv dijelova same buržoazije, čiji interesi dolaze u proturječnost s napretkom industrije; uvijek protiv buržoazije svih stranih zemalja. U svim tim borbama ona je prinuđena da apelira na proletarijat, da traži njegovu pomoć i da ga tako uvlači u politički pokret. Tako ona sama dodaje proletarijatu svoje vlastite elemente obrazovanja, tj. pruža mu oružje protiv same sebe.

Zatim, kao što smo vidjeli, napredak industrije baca čitave sastavne dijelove vladajuće klase u proletarijat ili ih bar ugrožava u životnim uvjetima. I ovi pružaju proletarijatu masu elemenata obrazovanja.

Naposljetku, u vrijeme kada se klasna borba približava rješenju, proces raspadanja u okviru vladajuće klase, u okviru cijelog starog društva, uzima tako žestok, tako oštar karakter, da se jedan mali dio vladajuće klase odriče od nje i priključuje revolucionarnoj klasi, klasi koja u svojim rukama nosi budućnost. I zato, kao što je nekad jedan dio plemstva prešao na stranu buržoazije, tako sada jedan dio buržoazije prelazi na stranu proletarijata, a naročito jedan dio buržuja-ideologa, koji su se uzdigli do teoretskog razumijevanja cjelokupnog historijskog kretanja.

Od svih klasa koje danas stoje naspram buržoazije samo je proletarijat istinski revolucionarna klasa. Ostale klase rastrojavaju se i propadaju s razvitkom krupne industrije, dok je proletarijat njen rođen proizvod.

Srednji staleži, sitni industrijalac, sitni trgovac, zanatlija, seljak, svi se oni bore protiv buržoazije da bi osigurali od propasti svoj opstanak kao srednjih staleža. Oni, dakle, nisu revolucionarni već konzervativni. Oni su, štoviše, reakcionarni, jer hoće okrenuti natrag točak historije. Ako su revolucionarni; onda su to s obzirom na svoj predstojeći prelazak u proletarijat, onda oni ne brane svoje sadašnje već svoje buduće interese, onda oni napuštaju svoje vlastito stajalište i stavljaju se na stajalište proletarijata.

Lumpenproletarijat, ta pasivna trulež najdonjih slojeva starog društva, bit će djelomično ubačen u pokret proleterskom revolucijom, ali će se po čitavom svom životnom položaju radije dati potkupiti za reakcionarna rovarenja.

Životni uvjeti starog društva već su uništeni u životnim uvjetima proletarijata. Proleter nema vlasništva; njegov odnos prema ženi i djeci nema više ništa zajedničko s buržoaskim porodičnim odnosom; moderni industrijski rad, moderno robovanje kapitalu, jednako u Engleskoj kao u Francuskoj, u Americi kao u Njemačkoj, oduzelo mu je svaki nacionalni karakter. Zakoni, moral, religija za njega su samo buržoaske predrasude iza kojih se kriju buržoaski interesi.

Sve ranije klase, koje su osvajale vlast za sebe, težile su da svoj izvojevani životni položaj osiguraju time što su čitavo društvo podvrgavale uvjetima svog načina prisvajanja. Proleteri mogu osvojiti društvene proizvodne snage samo tako ako ukinu svoj vlastiti dosadašnji način prisvajanja, a s time Čitavi dosadašnji način prisvajanja. Proleteri nemaju ništa svoje što bi osigurali, oni imaju da razore svaku dosadašnju privatnu sigurnost i privatna osiguranja.

Svi dosadašnji pokreti bili su pokreti manjina ili u interesu manjina. Proleterski pokret je samostalni pokret goleme većine u interesu goleme većine. Proletarijat, najniži sloj sadašnjeg društva, ne može se podići, ne može se uspraviti, a da se ne baci u zrak cijela nadgradnja slojeva koji sačinjavaju službeno društvo.

Borba proletarijata protiv buržoazije ispočetka je nacionalna po formi, iako nije to po sadržaju. Razumije se da proletarijat svake zemlje mora ponajprije svršiti sa svojom vlastitom buržoazijom.

Ocrtavši najopćije faze razvitka proletarijata, mi smo prahu više ili manje prikriveni građanski rat u okviru postojećeg . Ustvari do one točke na kojoj on izbija u otvorenu revoluciju proletarijat nasilnim obaranjem buržoazije zasniva svoju vladavinu.

Svako dosadašnje društvo počivalo je, kako smo vidjeli, na suprotnosti između ugnjetačkih i ugnjetenih klasa. A da bi neka asa mogla biti ugnjetavana, moraju joj biti osigurani uvjeti u kojima može bar tavoriti svoj ropski život. Srednjovjekovni kmet podigao se u kmetstvu do člana komune, kao što se sitni građanin pod jarmom feudalnog apsolutizma podigao do buržuja. Moderni radnik, naprotiv, umjesto da se podiže s napretkom industrije, srozava se sve dublje ispod uvjeta svoje vlastite klase. Radnik postaje pauper, a pauperizam se razvija još brže nego stanovništvo i bogatstvo. Time jasno izlazi na vidjelo da je buržoazija nesposobna da još duže ostane vladajuća klasa društva i da životne uvjete svoje klase nametne društvu kao regulatorni zakon. Ona je nesposobna da vlada, jer je nesposobna svom robu osigurati egzistenciju u samom njegovom ropstvu, jer je prisiljena da ga sroza u položaj u kojem ga mora hraniti, umjesto da on nju hrani. A društvo ne može više živjeti pod njom, tj. njen život se više ne podnosi s društvom.

Najbitniji uvjet za opstanak i vladavinu buržoaske klase jest nagomilavanje bogatstva u rukama privatnih osoba, stvaranje i umnožavanje kapitala. Uvjet kapitala jest najamni rad. Najamni rad počiva isključivo na konkurenciji među radnicima. Napredak industrije, čiji je slijepi i neotporni nosilac buržoazija, postavlja na mjesto izoliranja radnika putem konkurencije njihovo revolucionarno ujedinjavanje putem asocijacije. Tako razvitak krupne industrije izvlači ispod nogu buržoazije samu osnovu na kojoj ona proizvodi i proizvode prisvaja. Ona, prije svega, proizvodi svog vlastitog grobara. Njena propast i pobjeda proletarijata podjednako su neizbježne.

(8/367—377)