Titovo NE Staljinu

Svojim blizim saradnicima Tito je i dalje govorio da i dalje treba biti oprezan, jer ne vjeruje da ce sovjetski rukovodioci tako brzo obustaviti hladni rat.

Vjerovatno ce oni hladni rat jos produziti.

Tito je dobro znao sta znaci staljinizam i hegemonijaTito je odlicno poznavao gudace iz Staljinovog «orkestra», kao sto je dobro znao i samog Staljina. Cak su prije sedam godina, 1946, u Kremlju popili «brudersaft», «pobratimilli» su se, ali je Josif zelio da Josip kao «mladji brat», kao i u svakoj porodici, shvati da mora uvijek, i bez pogovora slusati «starijeg brata».
Vec je bila prosla ponoc kad je poslije razgovora u Kremlju 27.maja 1946 Staljin pozvao Tita i ostale na veceru u svoj letnjikovac kraj Moskve. Pored clanova jugoslovenske delegacije, za trpezom su jos sjedili Molotov, Zdanov, Berija, i Bulganjin. Poslije uobicajenih zdravica i i uz poznatu «percovku» i obilatu veceru, Staljin je vec dosta zagrijan od pica posao do gramofona i poceo sam pustati ruske narodne pjesme. Pjevusio je i igrao dok su ostali zadovoljno gledali u tovarisca Visarionovica. Zatim pridje Titu pa mu rece:
-Mi dva Serba, ja i Molotov... mi dva Serba, slavjanska predasna inteligencija...
Tovarisc Visarionovic, kako ste vi snazni! -uskliknu laskavo Molotov. No domacin se odjednom snuzdi.

-A ne,ne ja necu dugo zivjeti.

Poskakase zabrinuto Molotov, Berija i Zdanov, pa se oipet dodvoravaju.

-Njet, njet tovarisc Josif vi zdarovi, vi krjepki, vi dolgo zit budet.....

A Staljin vrti glavom i sjetno rece:

-Ne, ne fizioloski zakoni djeluju, ja znam svajo zdarovje i svajo fiziceskoje sostajanije.

I pogleda u Tita:

- Tito treba da se cuva da mu se nista ne desi... Jer, ja necu dugo zivjeti , a ti ces ostati za Evropu.... Cercil mi je pricao da je Tito dobar covjek.

«Ne znam, ali ako Vi kazete», odgovorio sam mu , « znaci mora biti dobar covjek. Potrudicu se da ga upoznam.»

- Vi zdarovi? – upita zatim Staljin Tita.

- Zdrav – odgovori Tito.

-Beregite svoje zdarovje – opet ce Staljin – nuzno budjet dlja Evropi.

Staljin je poslije ovih rijeci dograbio casu «percovke» i pozvao Tita.

- Da popijemo brudersaft!

Posto su se kucnuli i zagrlili, Staljin zivne i zgrabi Tita ispod misica i tri put ga dignu u vis.

- Jos u meni ima snage! - zadovoljno ce Staljin.

Komentarisuci ovaj Staljinov odnos Tito je 1972. godine primjetio

« Staljin je bio prilicno raspolozen prema meni. On je htio da me, tako reci, na neki nacin da me usvoji »

Dvije godine kasnije 1948. Staljin je tu snagu htio ponovo da okusa. Samo, tada u zelji da slomi i srusi Tita.

Marta 1948. kada je vec poceo konflikt, Staljin je u razgovoru sa Hruscevom – pokazujuci mu kopiju pisma CK SKP(b) upucenu CK KPJ s optuzbama na racun KPJ i Tita – samouvjereno rekao:

- Bice dovoljno da maknem malim prstom i Tita vise nece biti. On ce pasti..

U svom referatu na XX kongresu KPSS 1956.godine Hruscov je opisao taj susret i razgovor sa Staljinom i rekao:

«Mi smo skupo platili to 'micanje malim prstom'. Ta je uzjava odrazavala Staljinovu maniju velicine, ali on je bas na taj nacin postupao. 'maknut cu malim prstom i nece biti Kosiora'; 'maknut cu malim prstom i jos jednom i vise nece biti Postiseva i Cubara'; 'jos jednom dignut mali prst i nestat ce Voznesenskog, Kuznjecova i mnogih drugih'.»

Koliko sarkazma u ovim Staljinovim «brudersaftima»! «Bratimo» se on i sa mnogim drugima – Kirovom, Tuhacevskim, Srdicem – a zna se kako su zavrsili.

Sta je bilo sa nasim zemljakom Danilom Srdicem? Prije 10 godina i on je bio tamo. Na svecanom prijemu u dvorani kongresnog dvorca u Kremlju, 06. novembra 1936. medju stotinama zvanica. Najvisih drzavnih, vojnbih i partijskih rukovodilaca SSSR-a starih revolucionara i proslavljenih komandanata iz gradjanskog rata – nalazio se i komandant korpusa, general pukovnik Crvene armije Danilo Serdic.

Staljin je izabran za generalnog sekretara CK SKP(b) 03. aprila 1922.godine. misljenje o njemu iznio je Lenjin u svojim pismima Centralnom komitetu, svom testamentu, kada je bolestan lezao prikovan za postelju. Lenjin je pisao:

« Drug Staljin, poslije nego sto je postao generalni sekretar, koncentrisao je u svojim rukama neogranicenu vlast i ja nisam ubijedjen da ce on uvijek biti sposoban da se njome sluzi na dovoljno mudar nacin... Staljin je previse grub i ta mana, koja je posve snosljiva u odnosima medju nama komunistima, postaje nesnosljiva u funkciji generalnog sekretara. Stoga predlazem drugovima da razmisle kako da Staljina premjeste sa te duznosti i da na nju dovedu drugog covjeka, koji bi od Staljina imao samo jedno preimucstvo, naime bio snosljiviji, lojalniji, pristojniji iobzirniji prema drugovima, manje kapriciozan itd. Ta okolnost moze biti zanemarljivom sitnicom. Ali ja smatram sa stanovista zastite od raskola i cinjenica sto sam ih prije naveo o medjusobnim odnosima Staljina i Trockog, to nije sitnica ili je to takva sitnica koja moze poprimiti odlucujuce znacenje.»

Lenjin je umro 21. januara 1924. njegov testament u kome su bile i ove ocjene o Staljinu otvoren je tek na Plenarnoj sjednici Centralnog komiteta. Na njoj je odluceno – sa petnaest glasova protiv deset – da Staljin i dalje ostane na funkciji generalnog sekretara i da se Lenjinov testament ne cita na predstojecem kongresu Partije. Lenjinov testament je objavljen tek 1956, tri godine poslije Staljinove smrti.

Danilo Srdic

Danilo je rodjen 1896 u Vrhovinama, u Lici, gdje je zavrsio osnovnu skolu poslije koje je bio kiridzija i prevozio balvane i drugu robu, sve do 1914. kada je izbio rat i bio pozvan u vojsku. Sluzio je u 79.lickoj regimenti austrougarske vojske koja je ratovala na galicijskom ratistu. U jesen 1915. Srdic icio njegov 13. mars- bataljon su se predali Rusima. Jedno vrijeme je preoveo u zarobljenickom logoru, a onda je, maja 1916. godine sa hiljadama drugih svojih zemljaka stupio u I srpsku dobrovoljacku diviziju. U prvim danima oktobarske revolucije Srdic je komandovao I jugoslovenskim komunistickim pukom. Zatim se borio na celu konjickih jedinica pod rukovodstvom proslavljenih heroja Oktobra Timosenka i Budjonija. Ubrzo postaje komandant konjickog puka, pa brigade, pa divizije. Bio je veoma hrabar. Nosio je uza se cak tri sablje- kad se u boju jedna prepolovi vadio je iz korica drugu, pa trecu. O njemu je marsal Budjoni pricao:

«Uvijek je nalazio izlaz, djelovao je smjelo, odvazno i uvijek je pobjedjivao. Mladsi komandant puka ispisao je mnogo svjetlih stranica istorije borbe protiv neprijatelja sovjetske vlasti. Zbog njegove smjelosti, hrabrosti i odvaznosti s hrabrom su ga prozvali – neustrasivi.»

U jesen 1919 bio je upucen u Moskvu na specijalni kurs za komandanta brigada i divizija pri novoosnovanoj Vojnoj akademiji Crvene armije. Kao proslavljeni ratnik zajedno sa ostalim slusaocima kursa bio je gost na IX kongresu Svesavezne komunisticke partijeboljsevika. Tada je zajedno sa Aleksom Dundicem bio predstavljen i licno Vladimiru Iljicu Lanjinu. U Crvenoj armiji Srdic je brzo napredovao, sve do general-pukovnika, najviseg cina od svih koje je jedan Jugosloven strkao u Sovjetskoj armiji. Izabran je za clana CK KP Bjelorusije.

Srdicu je te veceri 1936. na prijemu u Kremlju, eto ukazana narocita cast, eto «pobratimio» se sa Staljinom! Upravo je razgovarao sa komadantom vojnog bjeloruskog okruga Jeronimom Uborevicem, kad mu pridje marsal Budjoni.

-Danilo Feodorovicu, drug Josif Visarionovic, zeli da te vidi!

Posao je zurnim korakom i zaustavio se pred vecom grupom drzavnih i partijskih drzavnika u kojoj se nalazio i Staljin. Ovaj ga je odmah primjetio, malo se izdvojio pa ce Budjoniju:
- Nu, Semjone Mihajlovicu, predstavi mi svog cuvenog granicara.
Srdic je stupio korak napred i stao mirno, malo se naklonio i pozdravio vojnicki.
- Gle kakav si – balkanski orao... O tvom talentu mnogo su mi govorili.

Staljin je bio u bluzi jednostavnog vojnickog kroja., rasta dosta nizeg o svog generala, cetrdesetgodisnjeg dva metra visokog lickog gorstaka, na cijim su grudima blistala najvisa sovjetska odlikovanja. Staljin upita Srdica:
-Reci ako bude rata na cijem ces tlu ratovati?
-Na neprijateljskom. Njegova noga ne smije krociti a sovjetsku zemlju!
Zadovoljan odgovorom, Staljin je predlozio Srdicu:
-Davaj ispijmo «brudersaft »!

Case i ruke su se zatim zacas ukrstile i obojica su ispila « bratski gutljaj ». Zvanice koje su ih okruzivale aplauzom su toplo pozdravile bratimljenje izmedju sefa drzave i njegovog slavnog generala. Osam mjeseci poslije ovog « bratimljenja » u bjeloruski NKVD je iz Moskve je stigao sifrovani telegram.; « Komkora 3 Serdica arestovat. Staljin. »

Nije vise izasao iz tamnice. Nestaoje u vrtlogu « cistki » kao i mnogi drugi istaknuti vojni rukovodioci Crvene armije koji su tih dana uhapseni i proglaseni «izdajicama naroda » (Tuhacevski, Uborevic, Jakir, Kork, Feljdman i drugi). Srdic je posmrtno rehabilitovan 23. aprila 1957. odlukom Vojnog kolegijuma Vrhovnog suda SSSR-a, a partijski je rehabilitovan 21 avgusta iste godine odlukom partijske komisije pri Ministarstvu odbrane SSSR-a. O njemu je tada Budjoni javno rekao:

Danilo Serdic! Ja izgovaram ovo ime sa osjecanjem velike topline i srdacnosti. Sa danilom Serdicem, Srbinom po nacionalnosti, s kojim sam proveo mnoge godine u sovjetskoj zemlji, mene nije vezivalo samo ratno nego i licno drugarstvo... Tragicna smrt crvenog komadanta u godinama kulta licnosti Staljina bolno je odjeknula u srcima svih koji su ga poznavali. Postavsi zrtva zlobne klevete, samovolje i bezakonja, nas drug je ostao u sjecanju boraca I konjicke armije i ostalih ratnika Sovjetske armije, kao kristalno cist covjek, kao pravi komunista. Sada je pravednost ponovo uspostavljena: casno ime Danila Serdica izgovara se sa istim takvim postovanjem kao i ranije...