Titovi govori

Istina o nasoj zemlji je pobijedila



Mi smo 1941. godine posli u borbu onda, kad je bilo poruseno ono sto nije valjalo, sto je dozivjelo krah, sto je bilo razbijeno – a do cega je neminovno moralo doci pod onakvim upravljacima, kakve je imala stara Jugoslavija. Nas narod je uzeo oruzje u ruke i poceo sam svojom krvlju da iskupljuje grijehe bivsih upravljaca i da sam sebi izvojuje slobodu. Razumije se, 1941. goina je rezultat cjelokupne politike starih rezima u toku dvadeset i vise godina. Ali, 1941. godina je ujedno i rezultat politike koju su vodile poslije prvog svjetskog rata druge sile van nase zemlje. Razni ugovori, razne mahinacije i pokusaji da se agresor zajazi na racun drugih – sve je to dovelo do toga da se agresor nije dao obuzdati i da je trazio ne samo nesto, nego na kraju sve, to jest, da porobi citav svijet.
Stara Jugoslavija bila je produkt Versajskog ugovora. Ne, nije pogreska Versajskog ugovora sto je stvorena jedna zajednicka drzava juznih Slavena – Hrvata, Srba, Slovenaca, Makedonaca, Crnogoraca, i tako dalje – jer je to stoljetna i stoljetna teznja nasih naroda, hego je pogreska bila,u tome kako se stvaral ta drzava, na osnovu kakvih principa je ona stvorena i kakav joj je drzavni sistem bio nametnut. Bio je to sistem jedne vladajuce – ne nacije, nego klike – velikosrpske klike. A onda je, razumije se, doslo do pogadjanja sa klikama raznih nacionalnosti, do trgovanja interesima naroda, do unutrasnjih razdora i trovanja medjusobnih odnosa, do huskanja jednog naroda na drugi, do medjusobne bratoubilacke borbe. Jednom rjecju, stvorena je jedna drzava, koja je apsolutno bila nesposobna za zivot – i 1941. godine, na prvi vanjski udarac, ona se morala i raspasti.
Ali, drugarice i drugovi, mi smo prisli stvaranju nove socijalisticke Jugoslavije na drukcijim principima. Necu ovdje da pominjem kakvi treba da budu drustveni odnosi uopste, to jest, da se drzava gradi na socijalistickim principima. Ali, da bi ova drzava mogla biti izgradjena kao jedna cvrsta zajednica, u njoj je moralo biti najprije rijeseno ono, sto je jos u staroj Jugoslaviji bilo aktuelno, sto je nju slabilo i iznutra razjedalo, a to je ncionalno pitanje. Mi smo nacionalno pitanje pravilno rjesavali vec u toku oslobodilacke borbe, vaspitajuci narod da je Jugoslavija sastavljena iz vise nacija, iz vise naroda koji su srodni, ali su vijekovima zivjeli pod razlicitim okolnostima – jedni pod uticajem Zapada, drugi pod uticajem Istoka i tako dalje – ali da te nacije moraju biti ravnopravne, da treba da upravljaju same sobom, da treba i Srbima, i Hrvatima, i Makedoncima, i Crnogorcima, i Slovencima dati njihova puna nacionalna prava. Unutar tih nacija mi smo dali i nacionalnim manjinama sva prava, sve socijalisticke tekovine koje smo izvojevali u proslom ratu. To su oni elementi koji su nam omogucili da smo poslije svrsetka velike oslobodilacke borbe mogli tako uspjesno prici lijecenju rana koje nam je zadao prosli rat.
Jasno je, drugarice i drugovi, da se mi danas jos nalazimo u punom zamahu stvaranja one osnovne baze, koja ce omoguciti nasim ljudima srecniji i bolji zivot. Mi jos nismo dali ono sto nasi ljudi s pravom ocekuju, mi to nismo dali, jer mi to ne mozemo dati: to narod daje sam sebi. Nasi ljudi treba da razumiju pod kakvim se uslovima izgradjuje nasa socijalisticka zemlja, nasi ljudi moraju razumjeti da mi imamo neprijatelja oko sebe izvana. Mi vjerujemo da nasi ljudi razumiju da ce nam biti osiguran opstanak samo na taj nacin, ako budemo dali sve od sebe, i najvece zrtve, da bismo osigurali svoju samoodbranu, svoju zastitu, da bismo stvorili snaznu armiju, da bismo stvorili takvu unutrasnju snagu koju neprijatelj izvana nece moci nikad da razbije. Treba da se zna, drugarice i drugovi, i to da ta zastita, ta snaga koja treba da brani ovu nasu socijalisticku zemlju, ovo tlo koje stoljecima i stoljecima natapa suzama i krvlju nasih predaka, iziskuje ogromne zrtve. Mi te zrtve ne stedimo i nas narod to razumije. Onaj koji to ne bi htio da razumije, ne razumije ni potrebu jedne jedinstvene snazne drzave, ne razumije ni potrebu bratstva i jedinstva u nasoj zemlji, ne razumije potrebu da nasih sedamnaest miliona Jugoslavena stvore jednu takvu snaznu drzavu, koja nikada vise, u raznim teskim casovima, nece biti igracka u rukama tudjih sila sa raznim imperijalistickim apetitima.

A ima li danas, drugarice i drugovi, takve opasnosti iz vana? Ja vam otvoreno kazem da ima, i to ne malo. Ima otvorenih prijetnji, ima latentne opasnosti. Ako bismo se mi zavaravali da je trenutno zatisje, da nema neposredne ratne opasnosti, to bi nas moglo uljuljkati u neko samozadovoljstvo, u uvjerenje da se mozemo posvetiti svemu, samo ne onome sto bi nam omogucilo da se branimo. Zar nam nije 1948. godine zaprijetila opasnost da izgubimo svoju samostalnost? A sta nas je spasilo? Spasila nas je jedinstvenost, nasa cvrsta rijesenost da se borimo, pa makar eventualni napadac bio hiljadu puta jaci od nas. Spasilo nas je to sto smo bili spremni da se borimo ponovo za ono sto je vijekovima nase. Mi smo, drugarice i drugovi, otklonili tu opasnost. To nije kratkotrajna borba; ta borba godinama traje, vodi se kroz etar, preko radio-stanica, preko stampe i na sve moguce nacine. Razumije se, tu smo mi slabiji. Ali, mi imamo nesto, sto predstavlja ogromnu snagu, a to je istina, koja je bila na nasoj strani – i istina o nasoj zemlji je pobijedila.

Odlomak iz govora druga Tita na narodnom zboru u Slavonskom Brodu 1953. godine