LENJIN - SOCIJALIZAM I RAT

RUSKA SOCIJAL-DOMOKRATSKA RADNIČKA
FRAKCIJA U DRŽAVNOJ DUMI I RAT

U 1913 g. došlo je do rascjepa među s. d. poslanicima u Državnoj dumi. Na jednoj strani našlo se 7 publicista oportunizma, pod rukovodstvom Čheidzea. Oni su bili izabrani iz 7 neproleterskih gubernija, u kojima je broj radnika iznosio 214.000. Na drugoj strani bilo je 6 poslanika, svi iz radničke kurije, izabrani iz najrazvijenijih industrijskih centara Rusije, u kojima je broj radnika iznosio jedan milion i 8 hiljada.

Glavni predmet razmimoilaženja bio je: taktika revolucionarnog marksizma, ili taktika oportunističkog reformizma. Praktično uzevši, razmimoilaženje se naviše ispoljavalo u oblasti vanparlamentarnog rada u masama. Taj se rad u Rusiji morao vršiti ilegalno, ako su oni koji ga vrše htjeli da ostanu na revolucionarnim pozicijama. Frakcija Čheidzea ostala je najvjernija saveznica likvidatora, koji su odbacili ilegalan rad, i branila ih u svim razgovorima sa radnicima, na scim sastancima. Otuda rascjep. Šest poslanika obrazovalo je RSDR Frakciju. Godina dana rada nepobitno je pokazala da upravo za njom stoji ogromna većina ruskih radnika.

Na početku rata razmimoilaženje se ispoljilo sa svom očiglednošću. Frakcija Čheidzea ograničila se na parlamentarno tle. Ona nije glasala za kredite, jer bi inače izazvala protiv sebe buru revolta od strane radnika. (Vidjeli smo da u Rusiji čak ni sitnoburćoaski trudoviki nisu glasali za kredite.) Ali ona nije ni digla glas protesta protiv socijal-šovinizma.

Drukčije je postupila RSDR Frakcija, koja je izražavala političku liniju naše partije. Ona je sa protestom protiv rata krenula u glavninu radničke klase, ona je istupila sa propovijedi protiv imperijalizma u širokim masama ruskih proletera.

I ona je naišla na simpatije i odziv kod radnika, što je i zaplašilo vladu i natjeralo je da, javno pogazivši vlastite zakone, pohapsi i osudi naše drugove poslanike na doživotno progonstvo u Sibir. Još u prvom zvaničnom izvještaju o hapšenju naših drugova carska vlada je pisala:

„Sasvim drukčiji stav u tom pogledu zauzeli su neki članovi socijal-demokratskih društava, koji su postavili kao cilj svoga rada da uzdrmaju vojnu moć Rusije putem agitacije protiv rata, pomoću ilegalnih proglasa i usmene propagande’’.

Na poznati poziv Vanderveldea da se „privremeno’’ prekine borba protiv carizma (sada se iz iskaza carskog poslanika u Belgiji, kneza Kudaševa, doznalo da Vandervelde taj poziv nije izradio sam, već u saradnji sa pomenutim carskim poslanikom) samo je naša partija, zastupljena svojim CK, dala negativan odgovor. Rukovodeći centar likvidatora saglasio se sa Vanderveldeom i zvanično izjavio preko štampe da on „u svome radu neće pružati otpor ratu’’.

Carska vlada optužila je naše drugove poslanike prije svega za to što su među radnicima propagirali taj negativni odgovor Vanderveldeu.

Carski tužilac g. Nenarkomov stavio je na sudu našim drugovima za primjer njemačke i francuske socijaliste. „Njemački s. d.’’ - rekao je oon - „glasali su za ratne kredite i pokazali se prijateljima vlade. Tako su postupili njemački s. d, ali ako nisu postupili žalosni riteri ruske socijal-demokratije... Socijalisti Belgije i Francuske složno su zaboravili svoje razdore sa drugim klasama, zaboravili partiske rasprave i bez kolebanja stupili pod zastavu.’’ A članovi RSDRF, pokoravajući se direktivama CK partije, nisu postupili tako...

Sud je prikazao sugestivnu sliku široke ilegalne agitacije naše partije u masam proleterijata protiv rata. Carskom sudu, razumije se, nije pošlo za rukom „da otkrije’’ ni izdaleka svu djelatnost naših drugova u toj oblasti. Ali i ono što je otkriveno pokazalo je koliko je mnogo bilo učinjeno za kratko vrijeme od nekoliko meseci.

Na sudu su objavljeni ilegalni apeli naših grupa i komiteta protiv rata i za internacionalnu taktiku. Od svijesnih radnika čitave Rusije vodile su niti ka članovima RSD Frakcije, i ona se, u granicama svojih snaga, stvaral da im pomogne da ocijene rat sa gledišta marksizma.

Drug Muranov, poslanik radnika Harkovkse gubernije, rekao je na sudu:

„Svijestan toga da me narod nije poslao u Državnu dumu zato da sjedim u dumskoj fotelji, putovao sam na teren, da se upoznam sa raspoloćenjima radničke klase’’. On je takođe priznao na sudu da je uzimao na sebe funkcije ilegalnog agitatora naše partije, da je na Uralu organizovao radnički komitet u Verhnjeisetskoj fabrici i na drugim mjestima. Sud je pokazao da su članovi RSDRF poslije početka rata proputovali u vilju propagande gotovo čitavu Rusiju, da su Muranov, Petrovski, Badajev i drugi organizovali mnogobrojne radničke stranke, na kojima su donošenje rezolucije protiv rat itd.

Carska vlada prijetila je optuženima smrtnom kaznom. U vezi s tim, na samom suđenju nisu svi oni istupali tako junačno kao drug muranov. Oni su se starali da carskom tužiocu otežaju izricanje presude. Time se sada nedostojno koriste ruski socijl-šovinisti da zabašure suštinu stvari: kakav je parlamentarizam potreban radničkoj klasi?

Parlamentarizam priznaju Zidekum i Hajne, Samba i Vajan, Bisolati i Musolini, Čheidze i Plehanov. I parlamentarizam priznaju naši drugovi iz RSDR Frakcije, priznaju bugarski, italijanski drugovi koji su raskinuli sa šovinistima. Ali postoji razlika između parlamentarizma i parlamentarizma. Jedni koriste parlamentarnu arenu za to da se dodvore svojim vladama, ili, u najboljem sličaju, da operu ruke, kao frakcija Čheidzea. Drugi koriste parlamentarizam za to da ostanu revolucionari do kraja, da ispune svoju dužnost kao socijalisti i internacionalisti, ma i pod najtežim okolnostima. Parlamentarna djelatnost jednih dovodi ove u ministarske fotelje, dok parlamentarna djelatnos drugih odvodi one u tamnicu, progonstvo, na robiju. Jedni služe buržoaziji, drugi proleterijatu. Jedni su socijal-imperijalisti. Drugi - revolucionarni marksisti.

GLAVA III
OBNOVA INTERNACIONALE

Kako da se obnovi Internacionala? Ali najprije nekoliko riječi o tome kako ne treba obnavljati Internacionalu.

METOD SOCIJAL-ŠOVINISTA I „CENTRA’’

O, socijal-šovinisti svih zemalja jesu veliki „internacionalisti!’’ Oni su još od samog početka rata veoma opterećen staranjem o Internacionali. S druge strane, oni uvjeravaju da su glasovi o slomu Internacionale „preuveličani’’. Usvari, ništa se naročito nije desilo. Čujte Kauckog: prosto, Internacionala je „oruđe iz vremena mira’’; prirodno je da se za vrijeme rata pokazalo da taj istrumenat nije unekoliko na visini. S druge strane, socijal-šovinisti svih zemalja našli su jedno vrlo prosto - i što je glavno: internacionalno - sredstvo da izađu iz teškoće. Sredstvo nije komplikovano: treba samo pričekati kraj rata, do završetka rata socijalisti svake pojedine zemlje braniće svoju „otadžbinu’’ i podržavati „svoje’’ vlade, a po završetku rata - jedni će drugima „dati amnestiju’’, priznati da su svi bili u pravu, da za vrijeme mira mi živimo kao braća, a za vrijeme rata - tačno na osnovu tih i tih rezolucija - pozivamo njemačke radnike da istrebljuju svoju francusku braću, i obratno.

U tome se podjednako slažu i Kaucki, i Plehanov, i Viktor Adlef, i Hajne. Viktor Adel piše: „Kada mi proživljavamo ovo teško vrijeme, naša prava dužnost biće da ne mjerimo baš svaku riječ jedni drugima’’. Kaucki tvrdi da se „ni sa koje strane nisu dosada čuli glasovi ozbilnih socijalista, koji bi čovjeka nagonili da strahuje’’ za sudbinu Internacionale. Plehanov veli da je „neprijatno stegnuti ruku (njemačkih socijal-demokrata), koja smrdi na krv nevino ubijenih’’. A odmah zatim predlaže „amnestiju’’: „tu će biti potpuno umjesno’’ - piše on -„potčinjavanje srca razumu. Radi svoje velike stvari Internacionala mora uzeti u obzir čak i zadocnila žaljenja’’. Hajne u „Sozialistische Monatshefte’’ naziva držanje Vandervelda „junačkim i gordim’’ i stavlja ga za primjer njemačkim ljevičarima.

Jednom riječju, kada se završi rat, odredite komisiju, sastavljenu od Kauckog i Plehanova, Vanderveldea i Adlera, pa će za treen oka biti sastavljena „jednoglasna’’ rezolucija u duhu uzajamne amnestije. Spor će biti srećno zataškan. Umjesto da se radnicima pomogne da se snađu u ovome što se desilo, njih će obmanuti deklarativnim „jedinstvom’’ na papiru. Ujedinjenje socijal-šovinista i licemjera svih zemalja nazvaće se obnovom Internacionale.

Ne treba kriti od sebe: opasnost od takve „obnove’’ je veoma velika. Socijal-šovinisti svih zemalja podjednako su zainteresovani za nju. Svi oni podjednako ne žele da same radničke mase njihove zemlje budu načisto u pitanju: socijalizam ili nacionalizam. Svi su oni podjednako zainteresovani za to da prikriju grijehe jedni drugih. Svi oni ne mogu predložiti ništa drugo osim onog što predlaže virtouz „internacionalnog’’ licemerja, Kaucki.

A međutim ljudi malo vode računa o toj opasnosti. Za godinu dana rata mi smo vidjeli niz pokušaja uspostavljanje internacionalnih vezua. Mi nećemo govoriti o konferencijama u Londonu i Beču|5|, gdje su se sastali ovijani šovinisti, da pomognu generalštabovima i buržoaziji svojih „otadžbina’’. Mi imamo u vidu konferenciju u Luganu, u Kopenhagenu|6|, internacionalnu žensuku konferenciju i internacionalnu konferenciju omladine. Ti skupovi bili su inspirisani najboljim željama. Ali oni uopšte nisu vidjeli uakaznu opasnost. Oni nisu ukazali proleterijatu na onu opasnost koja mu prijeti od socijal-šovinističkog načina „obnove’’ Internacionale. Oni su se u najboljem slučaju ograničili na ponavljanje starih rezolucija, ne ukazavši radnicima na to da je bez borbe protiv socijal-šovinizma stvar socijalizma beznadežna. Oni su u najboljem slučaju bili korak u mjestu.

5 - Bečka konferencija socijalista Njemačke i Austrije - održana aprila 1915 godine, ustvari je bila odgovor na Londonsku konferenciju socjalista zemalja Antante. Konferencija je odbila zaštitu otadžbine.

6 - Kopenhagenska konferencija socijalista neutralni država (Švedse, Norveške, Danske, Holandije) - održana je 17-18 (4-5) januara 1915 g. Ona je odlučija da se preko odgovarajućih socijalističkih partija obrati vladama neutralni zemalja s prijedlogom da one budu posrednik za obustavljanje rata.

SITUACIJA MEĐU OPOZICIJOM

Nema ni najmanje sumnje u to da najveći interes za sve internaiconaliste predsavlja situacija među njemačkom s. d. opozicijom. Zvanična njemačka socijal-demokratija, koja je bila najjača i rukovodeća partija u II internacionali, zadala je najosetniji udarac međunarodnoj organizaciji radnika. Ali se u isto vrijeme pokazalo da u njemačkoj socijal-demokratiji postoji i najjača opozicija. Među velikim evropskim partijam u njoj su prvo digli gromki glas protesta oni drugovi koji su ostali vjerni zastavi socijalizma. Mi smo s radošču čitali časopise „Lichtstrahlen’’ i „Die Internationale’’. Još s većom radošču doznavali samo za širenje ilegalnih revolucionarnih apela u Njemačkoj kao, na primjer, apela: „Glavni neprijatelj je u vlastitoj zemlji’’. To je svjedočilo o tome da je među njemačkim radnicima živ duh socijalizma, da u Njemačkoj još ima ljudi kadrih da brane revolucionarni marksizam.

U krilu njemačke socijal-demokratije sa svom se očiglednošću ocrtao rascjep u današnjem socijalizmu. Mi tu sasvim jasno zapažamo tri struje: oportuniste-šoviniste, koji nigdje nisu došli do takvog stepena kao u Njemačkoj; kauckijanski „centar’’, koji se tu pokazao potpuno nemoćnim da vrši bilo kakvu drugu ulogu osim lakeja oportunista; i - ljevicu, koja predstavlja jedine socijal-demokrate u Njemačkoj.

Nas, prirodno, najviše interesuje situacija među njemačkom ljevicom. Mi u njoj gledamo naše drugove, uzdanicu svih internacionalističkih elemenata.

Pa kakva je ta situacija?

Časopis „Die Internationale’’ bio je potpuno u pravu kad je rekao da se njemačka lijevica još nalazi u procesu previranja, da prestoje još velika pregrupisavanja, da u njenom krilu ima odlučnijih i manje odlučnih elemenata.

Mi, ruski internacionalisti, razumije se, ne pretendujemo ni u najmanoj mjeri na to da se miješamo u unutrašnje stvari naših drugova, njemačkih ljevičara. Mi shvatamo da su jedino oni sami kompletni za to da odrede svoje metode borbe protiv oportunista, vodeći raćuna o uslovima vremena i mjesta. Mi jedino smatramo za svoje pravo i svoju dužnost da otvoreno izreknemo svoje mišljenje o situaciji.

Mi smo uvjereni da je bio duboku u pravu pisac uvodnog članka u časopisu „Die Internationale’’ kad je tvrdio da kauckijanski „centar’’ pričinjava stvarni marksizma veću štetu negolli socijal-šovinizam. Onaj ko sada zataškava nesuglasice, ko pod vidom marksizma propovijeda sada radnicima ono što propovijeda kauckijanstvo, taj uspavljuje radnike, taj je štetniji negoli Zidekumi i Hajnei, koji pitanje postavljaju otvoreno, pa nagoe radnike da se u njemu snalaze.

Fronta protiv „instancija’’, koju u posljednje vrijeme dozvoljavaju sebi Kaucki i Haze, ne treba da nikog dovede u zabludu. Nesuglasnice između njih i Šajdemana nisu principijelne nesuglasnice. Jedni smatraju da su Hindenburg i Makenzen već pobijedili i da sada čovijek već može sebi dozvoljavati luksuz protesta protiv aneksija. Drugi smatraju da Hinderburg i Makenzen još nisu pobijedili i da zato treba „istrajati do kraja’’.

Kauckijanstvo vodi protiv „instancija’’ samo deklarativnu borbu - upravo radi toga da bi poslije rata zataškalo pred radnicima principijelan spor i zamazalo stvar pomoću 1001 debele rezolucije u nedodređeno-„lijevom’’ duhu, za koji su diplomati II internacionale veliki majstori.

Sasvim je razumljivo da njemačka opozicija u svojoj borbi protiv „instancija’’ mora iskoristiti i tu neprincipijelnu frondu kauckijanstva. Ali kamen iskušenja za svakog internacionalista mora biti negativan stav prema neokauckijanstvu. Samo je onaj čovjek dosita internacionalist koji se bori protiv kauckijanstva, koji shvata da „centar’’ i poslije tobožnjeg preokreta njegovih vođe i dalje ostaje u principijelnom pogledu saveznik šovinista i oportunista.

Od ogromne je važnosti naš stav prema kolebljivim elementima u Internacionali uopšte. Ti elementi - poglavito socijalisti pacifističkog obilježja - postoje i u neutralnim zemljama, i u nekim zaraćenim zemljama (u Engleskoj, na primjer, Nezavisna radnička partija). Ti elementi mogu biti naši saputnici. Zbliženje sa njima protiv socijal-šovinista jeste nužnost. Ali treba imati na umu da su to samo saputnici, da ti elementi, kada se jednom obnovi internacionala, u glavnom i opštem, neće krenuti sa nama već protiv nas, da će krenuti sa Kauckim, Šajdemanom, Vanderveldeom, Sambaom. Na međunarodnim konferencijama ne treba ograničavati svoj program na ono što je prihvatljivo za te elemente. Inače ćemo mi sami pasti u plijen kolebljivim pacifistima. To je bio slučaj, na primjer, na ženskoj međunarodnoj konferenciji u Bernu. Njemačka delegacija, koja se držala gledišta drugarice Klare Cetkin, faktički je odigrala na toj konferenciji ulogu „centra’’. Ženska konferencija rekla je samo ono što je bilo prihvatljivo za delegatkinje iz oportunističke holandske partije Trulstre i za delgatkinje I. L. P. (Nezavisne radničke partij), koja je - ne zaboravimo to! - na Londonskoj konferednciji šovinista „sporazuma’’ glasala za rezoluciju Vanderveldea. Mi izražavamo svoje najveće poštovaje I. L. P. Za junačnu borbu protiv engleske vlade za vrijeme rata. Ali mi znamo da partija nije stala i ne stoji na pozicijama marksizma. A mi smatramo da je glavni zadatak s. d. opozicije u sadašnjem momentu - uzdići zastavu revolucionarnog marksizma, reći radnicima čvrsto i određeno kako mi gledamo na imperijalističke ratove, istaći parolu masocnih revolucionarnih akcija, tj. pretvaranja te epohe imperijalističkih ratova u početak epohe građanskih ratova.

Revolucionarni socijal-demokratski elementi, uprkos svemu, postoje u mnogim zemljama. Oni postoje i u Njemačkoj, i u Rusiji, i u Skandinaviji (uticajni pravc čiji je predstavnik drug Helund), i na Balkanu (partija bugarskih „tijesnih’’), i u Italiji, i u Engleskoj (jedan dio Britanske socijalsitičke partije), i u Francuskoj (sam Vajan je priznao u „L’ Humanite’’-u da je dobijalo protesna pisma internacionalista, ali on nije objavio u potpunosti nijedno od njih), i u Holandiji (tibunisti), itd. Zadržati te marksističke elemente - ma koliko malobrojni oni bili na početku - u njihovo ime potsjetiti na sada zaboravljene riječi istniskog socijalizma, pozvati radnike svih zemalja da raskinu da šovinistima i stupe pod staru zastavu marksizma - to je zadatak dana.

Savjetovanja, sa takozvanim programima „akcije’’, svodila su se dosad samo na to šro je na njima sa većom ili manjom potpunošću proglašavan program jednostavnog pacifizma. Marksizam nije pacifizam. Nužno je boriti se za što skoriji prestanak rata. Ali samo pri pozivu na revolucionarnu borbu dobija zahtjev za „mirom’’ svoj proleterski smisao. Bez niza revolucija, takozvani demokratski mir jeste mlaograđanska utopija. Pravi program akcije treba da bude samo marksistički program, koji masama daje potpun i jasan odgovor na ono što se dogodilo, koji razjašnjuje šta je to imperijalizam i kako se protiv njega treba boriti, koji otvoreno izjavljuje da je do sloma II internacionale doveo oportunizam, koji otvoreno poziva na izgradnju marksističke Internacionale, bez i protiv oportunista. Samo jedan takav program koji bi pokazao da mi vjerujemo u sebe, da vjerujemo u marksizam, da oportunizmu objavljujemo borbu na život i smrt - može nam obezbijediti, prije ili poslije, simpatije pravih proleterskih masa.

RUSKA SOCIJAL-DEMOKRATSKA RADNIČKA PARTIJA I III INTERNACIONALA

RSDR Partija odavno se otcjepila od svojih oportunista. Ruski su oportunistri postali sada još i šovinisti. To samo potvrđuje naše mišljenje da je rascjep s njima u interesu socijalizma - nužnost. Mi smo ubijeđeni da između socijal-demokrata i socijal-šovinista postoje sada podjednako krupna razmimoilaženja kao što su postojala i između socijalista i anarhista, kada se s. d. otcijepila od ovih posljednih. Monitor u „Preussische Jahrbucher’’ („Ruski godišnjaci’’ - Prev.) tačno je rekao da je za oportuniste i buržoaziju korisno sadašnje jedinstvo, jer ono nagoni lijevičare da se potčinjavaju šovinistima i ne daje radnicima da se snađu u sporovima i stvore svoju doista radničku, dosta socijalističku partiju. Mi smo duboko uvjereni da je pri sadašnjem stanju stvari rascjep sa oportunistima i šovinistima prva dužnost revolucionara - isto onako kao što je rascjep sa žutima, sa antisemitima, sa liberalnim radničkim savezima itd. - bio nužan vaš u interesu što bržeg prosvjećivanja zaostalih radnika i njihovog uvlačenja u redove s. d. partije.

Treća internacionala, po našem mišljenju, mora se sagraditi upravo na takvoj revolucionarnoj bazi. Za našu partiju ne postoji pitanje o cjelishodnosti raskida sa socijal-šovinistima. Ono je za nas jednom zauvijek riješeno. Za našu partiju postoji jedino pitanje ostvarivosti toga u najskorije vrijeme i u internacionalnim razmjerama.

Sasvim je razumljivo da je za ostvarenje jedne međunarodne marksističke organizacije potrebno da postoji spremnost za stvaranje samostalnih marksističkih partija u raznim zemljama. Njemačka, kao zemlja najstarijeg i najačeg radničkog pokreta, ima presudan značaj. Najskorija budućnost će pokazati da li su već sazreli uslovi za stvaranje nove marksističke Internacionale. Ako jesu, naša će partija s radošću stupiti u jednu takvu III internacionalu, očišćenu od oportunizma i šovinizma. Ako nisu, onda će to pokazati da je za to čišćenje potrebna još jedna, duža ili kraća, evolucija. I onda će naša partija biti krajnja opozicija u ranijoj Internacionali - sve dok se u raznim zemljama ne stvori baza za međunarodno drugarstvo radnika, koje se temelji na bazi revolucionarnog marksizma.

Mi ne znamo i ne možemo znati kojim će putem udariti razvitak u najskorijim godinama na međunarodnoj areni. Ali ono što mi pouzdano znamo, u šta mi nepokolebljivo ubijeđeni - to je da će naša partija u našoj zemlji među našim proleterijatom neumorno raditi u pomenutom pravcu i da će čitavom svojom svakodnevnom djelatnošću stvarati rusku sekciju marksističke Internacionale.

Kod nas u Rusiji takođe se ne osjeća oskudica u otvorenim socijal-šovinistima i u grupama „centra’’. Ti će se ljudi boriti protiv stvaranja marksističke Internacionale. Mi znamo da se Plehanov nalazi na istoj principijelnoj liniji sa Zidekumom i da mu već sada pruža ruku. Mi znamo da takozvani „Organizacioni komitet’’, pod rukovodstvom Akselroda, propovijeda kauckijanstvo na ruskom tlu. Pod vidom jedinstva radničke klase ti ljudi propovijedaju jedinstvo sa oportunistima i preko njih - sa buržoazijom. Ali sve ono što mi znamo o pravom radničkom pokretu u Rusiji uliva nam potpunu uvjerenost u to da će svijesni proleterijat Rusije i dalje ostati sa našom partijom.

GLAVA IV

ISTORIJA RASCJEPA I SADAŠNJE STANJE
SOCIJAL-DEMOKRATIJE U RUSIJI

Naprijed izložena taktika RSDRP prema ratu predstavlja neizbiježan rezultat tridesetogodišnjeg razvitka socijal-demokratije u Rusiji. Ta se taktika ne može pravilno razumjeti, kao god ni sadašnje stanje socijal-demokratije u našoj zemlji - ako se čocjek ne udubi u istoriju naše partije. Zato mi moramo i ovdje potsjetiti čitaoca na osnovne činjenice iz te istorije.

Kao idejna struja, socijal-demokratija je ponika 1883 g, kada je grupa „Oslobođenje rada’’ prvi put sistematski izložila u inostranstvu socijal-demokratske poglede, primijenjene na Rusiju. Do početka devedesetih godina socijal-demokratija je bila samo idejna struja, bez veze sa masovnim radničkim pokretom u Rusiji. Početkom devedesetih godina društveni polet, previranje i štrajkački pokret među radnicima učinili su socijal-demokratiju aktivnom političkom snagom, nerazdvojno povezanom sa borbom (kako ekonomskom, tako i političkom) radničke klase. I od tog istog vremena počinje cijepanje socijal-demokratije na „ekonomiste’’ i „iskrovce’’.

„EKONOMISTI’’ I STARA „ISKRA’’
(1894-1903)

„Ekonomizam’’ je bio oportunistička struja u ruskoj socijal-demokratiji. Njegova poolitička suština svodila se na program: „radnicima - ekonomska, liberalima - politička borba’’. Njegov glavni teoriski oslonac bio je takozvani „legalni marksizam’’, ili „struvizam’’, koji je „priznavo’’ „marksizam’’, potpuno očišćen od svake revolucionarnosti i prilagođen potrebam liberalne buržoazije. Pozivajući se na nerazvijenost glavne mase radnika u Rusiji, želeći „da idu sa glavninom’’, „ekonomisti’’ su ograničavali zadatke i zamah pokreta na ekonomsku borbu i političko podržavanje liberalizma, ne postavljajući sebi samostalne političke, niti ikakve revolucionarne zadatke.

Stara „Iskra’’ (1900-1903) pobjedonosno je sprovela borbu sa „ekonomizmo’’ u ime principa revolucionarne socijal-demokratije. Čitav cvijet svjesnog proleterijata stao je na stranu „Iskre’’ Na nekiliko godina prije revolucije socijal-demokratija je iznijela najdosljedniji i nepomirljiv program. I borba klasa, akcijam sa za vrijeme revolucije iz 1905 godine, potvrdila je taj program. „Ekonomisti’’ su se ravnali prema zaostlosti masa. „Iskra’’ je vaspitala avangardu radnika, kadru da mase povede naprijed. Sadašnji argumenti socijal-šovinista (o nužnosti da se povede računa o glavnoj masi, o progresivnosti imperijalizma, o „iluzijama’’ revolucionara itd.) svi su već bili istaknuti od ekonomista. Sa oportunističkom preradom marksizma pod nazivom „struvizam’’ socijal-demokratska Rusija upoznala se još prije dvadeset godina.

MENJŠEVIZAM I BOLJŠEVIZAM
(1903-1908)

Epoha buržoasko-demokratske revolucije stvorila je novu borbu struja među socijal-demokratijom, koja je bila direktan nastavah predhodne borbe. Zastupanje revolucionarne taktike stare „Iskre’’ stvorilo je „boljševizam’’.

Za vrijeme burnih godina 1905-1907 menjševizam je bio oportunističlka struja, koju su podržavali liberalni buržuji i koja je sprovodila liberalno-buržoaske tendencije u radničkom pokretu. Prilagođavnje borbe radničke klase liberalizmu - u tome je bila njegova suština. Naprotiv, boljševizam je postavio kao zadatak socijal-demokratskih radnika da dižu na revolucionarnu borbu demokratsko seljaštvo, uprokos kolebanja i izdaja od strane liberalizma. I radničke mase su, kao što su to često priznavali i sami menjševici, išle za vrijeme revolucije sa boljševicima u svim najkrupnijim akcijama.

Revolucija iz 1905 godine provjerila je, učvrstila, produbila i prekalila nepomirljivo-revolucionarnu socijal-demokratsku taktiku u Rusiji. Otvoreno istupanje klasa i partija u više mahova je pokazalo vezu socijal-demokratskog oportunizma (menjševizma) sa liberalizmom.

MARKSIZAM I LIKVIDATORSTVO
(1908-1914)

Kontrarevolucionarna epoha ponovo je postavila na dnevni, u sasvim novom obliku, pitanje oportunističke i revoucionarne taktike socijal-demokratije. Matica menjševizma, uprkos protesta od strane mnogih njegovih predstavnika, stvorila je struju likvidatorstva, odricanje od borbe za novu revoluciju u Rusiji, od ilegalne organizacije i rada, prezriv potsmijeh na račun „podzemnog rada’’, na račun parole - republika itd. Sa grupom ilegalnih literata časopisa „Naša zora’’ (g. g. Potresov, Čerevanjin itd.) organizovano je jezgro, nezavisno od strane socijal-demokratske patrije, jezgro koje je na hiljadu načina podržavala, reklamirala i mazila liberalna buržoazija Rusije, u svojo želji da oduči radnike od revolucionarne borbe.

Tu grupu oportunista isključila je iz partije Januarska konferencija RSDRO iz 1912 g, koja je obnovila partiju, uprkos bjesomučnog otpora od strane čitavog niza inostranih grupa i grupioca. U toku više od dvije godine (početak 1912 - polovina 1914 g.) vođena je uporna borba između dviju s. d. partija: između CK, izabarnog u januaru 1912 g, i „Organizacionog komiteta’’, koji nije priznavao Januarsku konferenciju i koji je htio da na drukčiji način obnovi Partiju, zadržavši jedinstvo sa grupom oko „Naše zore’’. Uporna borba vodila se između radničkih dnevnih listova („Pravda’’ i „Luča’’, sa njihovim neistomišljenicima) i između dviju s. d. frakcija u IV Državnoj dumi („RSDRF’’ pravdista ili marksista - i „s. d. frakcije’’ likvidatora, sa Čheidzeom na čelu).

Braneći vjernost revolucionarnim zavjetima partije, podržavajući početak poleta radničkog pokrata (osobito, poslije proljeća 1912 g.), spajajući legalnu i ilegalnu organizaciju, „pravdisti’’ su okupili oko sebe većinu svijesne radničke klase, dok su se likvidatori - dijelujući kao politčka snaga isključivo preko grupe oko „Naše zore’’ - oslanjali na svestranu podršku liberalno-buržoaskih elemenata.

Javni novčani prilozi radničkih grupa listovima obiju partija, koji su u toj eposi bili forma članskih uloga s. d, prilagođena ruskim uslovima (i jedina legalno dopuštena forma, pod slobodnom kontrolom svih i svakog) - očigledno su potvrdili proleterski izvor snage i uticaja kod „pravdista’’ (marksista), a buržoasko-liberalni kod likvidatora (i njihvog „OK’’). Evo kratkih podataka o tim prilozima, detaljno objavljeni u knjizi „Marksizam i likvidatorstvo’’, a u skraćenom obliku - u njemačkom s. d. listu 2Lajpciške narodne novine’’, od 21 jula 1914 g.

Broj i visina priloga dnevnim petrogradskom listovima
Marksističkih (pravdističkim i likvidatorskim,
od 1 januara do 13 maja 1914 g:

. Pravdisti Likvidatori
. Broj Iznos Broj Iznos
. priloga u rublj. priloga u rublj.
Od radničkih grupa 2.873 18.934 671 5.296
Ne od radničkih grupa 713 2.650 453 6.760

Dakle, naša partija je 1914 g. ujedinila četiri petine svijesnih radnika Rusije oko revolucionarne s. d. taktike. Za čitavu 1913 g. broj priloga od radničkih grupa iznosio je 2-181 kod pravdista i 661 kod likvidatora. Od 1 januara 1913 od 13 maj 1914 g. dobija se suma: 5.054 priloga od radničkih grupa „pravdistima’’ (tj. našoj partiji) i 1.332, tj. 20,8% likvidatorima.

MARKSIZAM I SOCIJAL-ŠOVINIZAM
(1914-1915)

Veliki evropski rat 1914-1915 g. pružio je svim evropskim, a takođe i ruskim s. d. mogućnost da provjere svoju taktiku na krizij svjetskih razmjera. Reakcionarni, pljačkaški, robovlasnički karakter rada od strane carizma još je neuporedivo očigledinij nego od strane drugih vlada. Uprkos tome, osnovno grupa likvidatora (jedina koja, osim naše, ima ozbiljan uticaj u Rusiji - zahvaljućujći svojim liberalnim vezama) skrenula je ka socijal-šovinizmu! Posjedujući prilično dugo vremena monopol legalnosti, ta grupa oko „Naše zore’’ otpočela je propovijed u masama u smislu „neprotivljenja rat’’, žerlje da pobijedi trojni (sada četvorni) sporazum, optužbi njemačkog imperijalizma za „osobite grijehe’’ itd. Plehanov, koji je od 1903 g. često pokazivao primjer svoje karjnje beskarakternosti i prelaska oportunistima, zauzeo je još oštrije istu tu poziciju, hvaljen od svekolike buržoaske štampe Rusije. Plehanov se srozao dotle da je rat proglašavao za pravedan od strane carizma i u vledinim listovima Italije objavljivao intervuje, uvlačeći ovu u rat!!

Na taj način, pravilnost naše ocjene likvidatorastva i siključenja glavne grupe likvidatora iz naše partije - bila je potpuno potvrđena. Realni program likvidatora i ralni značaj njihovog pravca ne sastoji se sada samo u oportunizmu uopšte, nego i u tome što oni brane privilegije velikih sila i preimućstva velikoruskih spahija i buržoazije. To je paravac nacional-liberalne radničke politike. To je savez jednog dijela radikalnih sitnih buržuja i neznatnog dijela privilegovanih radnika - sa „svojom’’ naconalnom buržoazijom, protiv mase proleterijata.

SADAŠNJA SITUACIJA U S. D. RUSIJE

Kao što smo već rekli, ni likvidatori ni čitav niz inostranih grupa (Plehanova, Aleksinskog, Trockog i drugih), ni takozvani „nacionalni’’ (tj. ne velikorusi) s. d. nisu priznali našu Januarsku konferenciju iz 1912 g. Od bezbrojnih poruga kojima su nas obasuli najčešće je ponavljana optužba za „uzarpatorstvo’’ i „cijepaštvo’’. Naš odgovor na to sastojao se u navođenju tačnih cifara, cifara koje dopuštaju objektivnu provjeru, koje dokazuju da je naša partija obuhvatila četiri petine svijesnih radnika Rusije. To nije mala stvar - pri svim teškoćama ilegalnog rada u kontrarevolucionarnoj eposi.

Ako je „jedinstvo’’ u Rusiji bilo moguće na temelju s. d. taktike, bez isključivanja grupe oko „Naše zore’’, zašto ga nisu ostvarili čak ni između sebe naši mnogobrojni protivnici? Od januara 1912 g. prošle su čitave 3 i po godine, i za sve to vrijeme naši protivnici nisu mogli da stvore - i pored sve želje - s. d. partiju protiv nas. Ova činjenica jeste najbolja odbrana naše partije.

Čitava istorija s. d. grupa koje se bore protiv naše partije jeste istorija propadanja i raspadanja. U martu 1912 g. svi su se bez izuzetka „ujedinili’’ u grdnjama protiv nas. Ali već u avgustu 1912 g, kada je bio stvoren takozvani „avgustovski blok’’ protiv nas, u njihovim redovima počelo je raspadanje. Jedan dio grupe odijelio se od njih. Oni ne mogu da stvore partiju ni CK. Oni stvaraju samo OK „u cilju uspostavljanja jedinstva’’. Ali je ustvari taj OK bio nemoćna zaštita likvidatorske grupe u Rusiji. Za čitav period ogromnog poleta radničkog pokreta u Rusiji i masovnih štrajkova iz 1912-1914 g, jedina grupa od čitavopg avgustovskog bloka čiju snagu čine njene liberalne veze. Na početku 1914 g. iz „avgustovskog bloka’’ formalno istupaju letonski s. d. (poljski s. d. nisu bili u njemu), a Trocki, jedan od vođa blka, istupio je iz njega neformalno, stvorivši ponovo svoju zasebnu grupu. U julu 1914 g, na konferenciji u Brislu, uz učšće Izvršnog komiteta Međunarodnog socijalističkog biroa, Kauckog i Vanderveldea, protiv nas je sastavljen takozvani „briselski blok’’, u koji nisu ušli Letonci i od koga su se odmah odvojili poljski s. d. - opozicija. Poslije početka rata taj se blok raspada. „Naša zora’’, Plehanov, aleksinski vođa kavkaskih s. d. An - postaju otvoreni socijal-šovinisti, propovijedajući želju da Njemačka pretrpi poraz. OK i Bund brane socijal-šoviniste i osnove socijal-šovinizma. Frankcija Čheidzea, iako je glasala protiv ratnih kredita (u Rusiji su čak i buržoaski demokrati, trudovci, glasali protiv tih kredita), ipak ostaje vjeran saveznik „Naše zore’’. Naši krajnji socijal-šovinisiti, Plehanosv sa Aleksinskim i Ko, potpuno su zadovljni frakcijom Čheidzea. U Parizu se pokreće list „Naša riječ’’ (ranije „Glas’’), u čemu učestvuju uglavnom Martov i Trocki, koji žele da platonsku odbranu internacionalizma spoje sa apsolutnim zahtijevom za jedinstvom sa „Našom zorom’’, OK ili frakcijom Čheidzea. Poslije svog 250-og broja list je sam prinuđen da prizna svoj raspad: jedan dio uredništva gravitira ka našoj partiji, Martov ostaje vjeran OK, koji jevno prevacuje „Našoj riječi’’ „anarhizam’’ (kao što oportunisti u Njemačkoj, David i Ko, „Internacionale Korespondenz’’, Legin i Ko - optužuju za anarhizam druga Libknehta); Trocki objavljuje svoj raskid sa OK, ali želi da ide zajedno sa frakcijom Čheidzea. Evo programa i taktike Čheidzea, kako ih je izložio jedan od lidera te frakcije. U br. 5 „Savremenoig svijeta’’ iz 1915 g, časopisa koji zastupa pravac Plehanova i Aleksinskog, Čhenkeli piše: „Reći da je njemačka socijal-demokratija bila u stanju da spriječi vojnu akciju svoje zemlje, ša to nije uradila, značio bi - ili potajno željeti da ona na barikadama ispusti ne samo svoj posljednji dah, nego i posljednji dah svoje otadžbine, ili gledati na predmete koji leže pred očima - kroz anarhički teleskom’’.

U ovo nekoliko reda izražena je čitava suština socijal-šovinizma: i principijelno opravdavanje ideje „odbrane otadžbine’’ u ovom ratu, i potsmjesi - uz dozvolu vojnih cenzora - na račun propovijedanja i pripremanja revolucije. Pitanje nije uopšte u tome, je li njemačka socijal-demokratija bila u stanju da spriječi rat, ni u tome - mogu li revolucionari uopošte garantovati za uspijeh revolucije. Pitanje je u tome - treba li se držati onako kako doliči socijalistima, ili zaista „izdržati’’ u naručju imperijalističke buržoazije.

ZADACI NAŠE PARTIJE

Socijal-demokratija u Rusiji ponikla je pred buržasko-demokratsku revoluciju (1905) u našoj zaemlji i očvrsla za vrijeme revolucije i kontrarevolucije. Zaostalost Rusije objašnjava vanredno obilje struja i nijansi sitnoburžoaskog oportunizma kod nas, a uticaj marksizma u Evropi i čvrstina legalnih s. d. partija prije rata stvorili su od naših uzoritih leberala quasi-poklonike „razumne’’, „wvropske’’ (nerevolucijonarne), „legalne’’, „marksističke’’ teorije i socijal-demkratije. Radnička klasa u Rusiji nije mogla obrazovati svoju partiju drukčije nego u odlučnoj, tridesetogodišnjoj borbi sa svima varijantama oportunizma. Iskustvo svjetskog rata, koje je donijelo sraman slom evropskom oportunizmu i učvrstilo savez našim nacional-liberala sa socijal-šovinističkim likvidatorstvom, još nas više učvršćuje u ubijeđenju da naša partija i dalje treba da ide istim dosljedno revolucionarnim putem.

Napisano jula-avgusta 1915 god.

LENJIN, Djela, IV izd, t. XXI, str. 267 (na ruskom)

Tranzitirana radnicka klasa, saradjujuci sa eksploatatorskom klasom, unistila je zivot desetinama hiljada clanovima sopstvene klase...lazna internacionala, banda DS je u Srbiji unistila normalan zivot...*cikago sindikati* funkcionisu...nezaposleni okrecu sebe prema radikalima...lukavi radikali..upijaju i artikulisu narodni bes i nezadovoljstvo u svoju korist, Ivica Dacic..menja frizure, koalicione partnere, Marica je u Moskow....nema Ivice Dacica na trgu Marksa i Engelsa..pardon Nikole Pasica....da ono malo skupljenim nesrecnicima kaze..izvinite drugovi...*Nije svijet ono sto misljasmo..*...nema ni druga Stevana Mirkovica...nema nikoga da kaze *tradicionalno*....*Eto vas, eto nas..rat kapitalizmu*..*Braco srbi i sestre srpkinje, ne eksploatisite se medju sobom,*.....a mozda i kazu ali se ne cuju od crkvenih zvona...*eksploatacija na zemlji...komunizam na nebu*...

Jos gore od sloma je postojanje danasnje kvazi internacionale, ocigledno je da su burzoaske lopine ostvarile i okupaciju terminologije radnicke klase i kompokreta...ta banda ne preza od brisanja istorije..i nije slucajno sto je izabrala 9 maj kao dan Europe, da polako *veselje* na taj dan prekartira na sopstveno burzoasko slavlje a u zaborav gurne dan pobede nad fasizmom...kako bi verifikovala novouspostavljeni fasizam. Mnoge desne partije glume levicu..zovu sebe *levi centar*..pa trenutno u Srbiji prozivaju jedni druge *leve snage*...Boris Tadic-Vuk Draskovic-Ivica Dacic...satrapi radnicke klase...koji su u vreme *teskih sankcija* doneli zakon o *tehnoloskom visku*..*prinudnom odmoru*...a kapitalizam proglasili za socijalizam, kako rece Slobodan Milosevic..*moderna partija po uzoru na Engleske laburiste*...stranke iz koje periodicno iskacu Europski vampiri...ser(onja) Vinston Cercil, Toni Bler..stranke koja je za vreme Tonija Blera izbacila iz statuta *drustveno vlasnistvo*..verovatno jedina recenica koja dopala SPS, koji je tada vladao. Naravno *levicar* Havijer Solana nije zgoreg da se pomene...*junak Spanskog gradjanskog rata* za rehavbilitaciju Frankovog rezima, oko koga snishodljivo puze srpski *levicari*...stalski radnici Europske koride u kojoj probadaju Srbiju.... Pomenuti *vampiri* bacili su u senku i samog groga Vlada Cepesa..grofa Drakulu.

* Posle Marksa moze se govoriti, - pisao je Lenjin, - o nekoj drugoj nemarksovoj politickoj ekonomiji jedino u cilju nasamarivanja malogradjana, pa makar i *visokocivilizovanih malogradjana*...Tacno je da nema proizvodnje bez nekog oblika svojine. Jedna ili druga forma svojine na sredstva za proizvodnju postojala je i postojace. Na osnovu te objektivne istine burzoaski ekonomisti su razvili teoriju da jedino kapitalisticka forma privatne svojine na sredstva za proizvodnju odgovara prirodi ljudskog drustva. Polazeci sa tog stanovista razumljivo je da su razvili i teoriju vecnosti te forme svojine. Evo jednog *domaceg* primera te teorije...*Privatna svojina upravo neizbezna forma naseg privrednog zivota i kulturnog razvitka covecanstva..jer osnovna tendencija brojne umnozenosti covecanstva i neprekidna teznja za razvitkom potreba (kulture), u vezi s kvantitativnom ogranicenoscu materijalnih elemenata proizvodnje, bezuslovno zahtevaju neprekidno uvecanje intenziteta proizvodnje i povecanja cuvarnosti - sto se sve moze postici samo putem privatne svojine kao podloge privrednog zivota.... U pogledu stupanja do koga moze postici zainteresovanost u radu i uspehu proizvodnje vrednoscu i cuvarnoscu, privatnu svojinu ne bi mogao zameniti nikakav drugi motiv ljudskog delanja*. To vam je obrazac brbljarija koje su burzoaski ekonomisti predavali nasoj omladini na predratnim (pre Drugog sv rata) univerzitetima mesto stvarne, naucne politicke ekonomije.
Razbijanjem SK Srbije, formiranjem SPS...*drug* Slobodan Milosevic i pored *borbe* za ravnopravnost *drustvenog i privatnog* vlasnistva...strpao nas je i zakonskim odredbama...u *cabar*. Nesposoban da nastavi, nesposoban da pokrene...naravno uz medjunarodne teskoce..posegao je za *genijalnim resenjima* tipicno burzoaskim metodama..*Prinudni odmori*..*tehnoloski viskovi*..bez dodatka i razrade ko i kako, koje uslove treba da ispuni *zrtva* burzoaskih zakona. Progon, otimacina, pljacka je mogla da pocne....*po sistemima Europskih vrednosti, spocetka XX veka*..bravo majstore..! Brigu o iznetom, preuzeo je *djak generacije**student generacije**sa diplomskim radom prosek 10* Ivica Dacic..*mladi lavovi* SPS nisu morali da idu u inostranstvo i diplomiraju na *prestiznim univerzitetima* Amerike, Engleske..Segedinske kurseve...jednostavno, zaseli su u *fotelje KPJ*....ojs, ojs...u privatizaciju... ................

Jedna od omiljenih teorija burzoaske politicke ekonomije je takozvani *zakon prenaseljenosti* kojim su se htele dokazati i opravdati pojave u drustvu, kao siromastvo i glad naroda, rat itd. Smisao te apsurdne *teorije* sastoji se u tome sto se radni narod, toboze, mnozi brze nego sto priroda zajedno sa covekovim radom daje sredstva za zivot ! Drugim recima, sama priroda postupa neracionalno..dok na jednoj strani ne pruza dovoljno sredstava za opstanak, na drugoj - covecanstvo se mnozi prekomerno ! Fasisticki mracnjaci, sluzeci se tom izmisljotinom burzoaskih ekonomista, latili su se bili da *poprave* stvar ubijanjem miliona ljudskih bica. Jasno je da teorijom o nepostojecem *zakonu prenaseljenosti* burzoaska politicka ekonomija tezila da maskira kapitalisticki nacin proizvodnje, kapitalisticku svojinu na sredstva za proizvodnju, kapitalisticku eksploataciju - koji su pravi i jedini uzroci siromastva, gladi, patnji radnicke klase i radnog naroda uopste..( koji je naseo na antisocijalisticku propagandu..SPO, SRS...i svojom voljom na izborima, doveo sebe u postojecu situaciju bas po meri i zelji burzoazije !!!). Marksisticko-lenjinisticka politicka ekonomija razbila je u prah i pepo taj izmisljeni *zakon prenaseljenosti* i naucno dokazala ne samo da je siromastvo produkt kapitalistickog nacina proizvodnje, vec i nuzna pojava za kapitalisticki poredak, koja mozebiti uklonjena jedino uklanjanjem toga poretka i izgradnjom na njegovo mesto socijalizam-komunizam. Naravno, pocetni koraci su ostvareni i Jugoslovenska drzava i drustvo krenuli su u svoj socijalisticki razvoj, koga je protivnicka strana budno i lako pratila...smanjenjem uvoza raznih roba siroke potrosnje, i drugih roba ukazivale su na brzi rast industrijske i ostale proizvodnje. Gramzivi kapitalisti..prodavci roba i usluga..ali sopstvenih trzisnih viskova, poceli su da shvataju da ostaju bez *gospodina kupca*, koji se izbezobrazio pa pceo sve vis da proizvodi sam za sebe ali i trzisni visak. Mozda najveci udar, udar koji bode oci..udar koji pogadja zapadni *prehrambeni i profitni resurs*..je bi podatak da SFRJ, izvozi vojno naoruzanje i opremu u vrednosti cca 2.300.000.000 dolara, dat je alarm za uzbunu...jer drugarice i drugovi..ta cuvena zapadna demokratska pa trzisna ekonomija i privreda, ima visoki standard upravo izazivanjem ratnih zarista, eksploatacijom i prodajo naoruzanja i vojne opreme ucesnicima izazvanog ratnog zarista. To je znaci momenat u kome fasisticki zapad aktivira *ljudska prava*...pa ustase nisu ustase, cetnici nisu cetnici...nego zrtve *totalitarnog rezima*..naravno, sete se da postoje neki kraljevi i princevi koji zude za povracajem *posteno zaradjenih dvorova i vila*..Beli dvor u Bgd, pa na Brdu kod Kranja, ppa Milocer u Crnoj <gori...a izronice i neke *akcije* koje su bratski podelili i pljackali sa Nemcima, Francuzima i neizostavnim Engleskim bitangama....iz te i takve lazi i propagande, na zalost ..*radnicka klasa*...pocinje da sazaljeva tlacitelje i koljace svojih predaka, pljuje one sa kojima zajedno rade i zive...i to uporno rade i dan danas o cemu govore izborni rezultati. Upravo je to zadatak komunista .. ne da kuka za prosloscu, nego da ulaze u radnicke i druge sindikate, da deluju na terenu..ali pre svega da *USAGLASE STAVOVE..DRUGOVI KOJI SU PREUZELI ULOGE IZ PROSLOSTI*....

Pitanje svojine na sredstvima na proizvodnju je toliko vazno da su se oko njega odigravale najveci revolucionarni prevrati u istoriji naroda. I jedna od fundamentalnijih tekovina NOP nasih naroda u Jugoslaviji.. Bez preuzimanja vlasnistva nad sredstvima za proizvodnju, odnosno zajednickog rada na tom planu i to obavezno sa uspostavljenom spregom sa radnickim sindikatima, moze se smatrati gubljenjem vremena. Znaci, zadatak komunistickih organizacija je uspostavljanje veze sa radnicima iz sindikata, preko kojih ce se vrsiti uticaj unutar sindikata. Ovakvim povezivanjem uspostavlja se FRONT radnistva koji ce uporno raditi na promeni, u nasim uslovima vracanju otetih i opljackanih preduzeca na upravljanje radnicima. Nimalo lak zadatak, to nije posao za kukavice !!!!

..Milan Srarovic pretpostavlja da ce se narod pobuniti prilikom same podele akcija kada ce, kako navodi, svima biti jasno na koji nacin funkcionise ova masinerija lazi. *S obzirom na to da izborni otpor nije pokazao narocite rezultate, moglo bi da dodje i do oruzanog otpora*...pre ce biti da ce neka *falanga*..da ponudi *dobre,demokratske usluge narodu*...Milan Starovic je inace predsednik sindikata *Solidarnost*..sto asocira na *oca radnicke klase* Leha Valensu...ni Valensa, Ni pomenuti Starovic nisu zastupali interese radnika nego suprotno, ko ce to da nas oslobadja od *sindikata* neka kaze javno, da ga radnicka klasa odbrani..od *oruzanog otpora*...

zalutalo u revolucionarni pokret, vec vise nego istaknuti (predratni) komunista, bliski saradnik Milana Gorkica (Josipa Cizinskog), angazovan (sa Rodoljubom Colakovicem, Prezihovim Vorancom, Srdjom Pricom i ostalima) u radu najuzeg partijskog rukovodstva jos u Parizu sve do Gorkiceve pogibije i smjene na vrhu partije. Njegova legendarna knjiga *Bilans sovijetskog termidora*, objavljena prvi put u Beogradu 1940 godine (zbog koje je streljan) predstavlja, i u svjetskim relacijama, jedno od prvih antistaljinistickih dela, a na nasem jeziku nema uzora ni sljebdenika, rekao bih ni nakon IB-ea. Pavlovica su u nejasnim okolnostima pogubili njegovi nekadasnji drugovi a pod optuzbom da se radilo o *policijskom provoktoru*. Presudilo mu je tadasnje najvise rukovodstvo ( Tito,Rankovic,Kardelj,Djilas,Stambolic,Krcun,Dedijer) dok njegove ocene knjige izrecene u *Proleteru* nisu povucene nikad......

Vladimir Dedijer...*tako sam ja proveo nekoliko meseci na ovome mucnom poslu, prikupljajuci primarne istoprijske izvore o narodnooslobodilackoj borbi u Beogradu. Saznao sam mnoge istine, neke i vrlo bolne, jer svi drugovi nisu mogli da izdrze mucenje, ali sam i otkrio koliko je bilo nepoznatih heroja koji su sve muke izdrzali, a nikoga nisu hteli da izdaju.*....*Danas, punih trideset godina kasnije, jos je teze ustanoviti potpunu istinu o tom surovom dobu u kojemu su i greske bile takve da se za njih placana najskuplja cijena. Iz nekog nejasnog razloga meni se cini da se ta cijena jos uvek placa i da ce se placati sve dok se s prosloscu napokon ne rascisti temeljito i beskompromisno. Do poslednjeg daha....*

Hebiga drze Vlado...*pod tom devizom* rascistli smo sa celom SFRJ, SKJ...a rezultat je *FASIZAM ANTE PORTAS !*

,,85. годишњица смрти Владимира Иљича Лењина"

http://www.blic.rs/svet.php?id=75124